Osim raznoraznih titlova koji se pojavljuju u mnogim udarnim političkim emisijama u elektronskim medijima u RS, te uz neprimjerene i uvredljive sadržaje kada se direktno pominje i Vaše ime i prezime, počeli su da Vas nazivaju i anonimni dušebrižnici sa nimalo benignim porukama, konkretnije prijetnjama…
Sve sam prijetnje i slična sranja prošla ranije, već postaje patetično. I ta stara otrcana priča o tobožnjim izdajnicima ovog ili onog naroda koja se vrti već dvadeset godina, svakom normalnom čovjeku je zamorna. A svaki normalan čovjek bi da jede. Hljeba i još štogod ako je moguće. Problem je što za mnoge nema ni hljeba. Moji „dušebrižnici“, bezvrati tipovi koji samo tako hrabro brundaju s druge strane žice zapravo žele da nas ubijede kako je normalno da smo gladni i da svijetla čela i dalje gledamo u sopstvenu propast koja nas nesumnjivo čeka i nakon izbora. Znam ja šta nas čeka nakon izbora, ali ako me kradete bratijo i želite mi podvaliti muda pod bubrege, bar ću vam reći da mi je vaša prevara više nego jasna. Svakako neću saginjati glavu i još se smješkati zato što ste moju zemlju učinili najbjednijom na svijetu i što jurite uokolo u nekakvim audijima kupljenim od NAŠEG novca. Naravno, takva bratija ne čita, nema vremena od bogaćenja preko naših leđa, možda im neko prepriča poneku stranu. Da u knjizi ima slika, bilo bi im možda lakše, onda bi možda nešto i ukapirali (smijeh).
Vaš prvi roman izazvao je veliku pažnju, izgleda da su i „Melezi“ na tom putu. Doduše, neko ih naziva bilmezima, recite nam čime je ova knjiga toliko „iritirala“ anonimne pošiljaoce SMS-ova, te one koji, kako kažete, nimalo nježno brundaju s druge strane aparata. I, na kraju krajeva ko, po Vama, stoji iza ovih prijetnji i uvreda?
U duboko podijeljenoj i opustošenoj zemlji kao što je BiH, Melezi su godinama sistematično uništavani. Oni su u ovom romanu dio neke druge priče, antifašističke. Zato i ne čudi reagovanje okupatora i domaćih izdajnika. Ukratko, fašista. Ko može da stoji iza takvih „džentlmenskih“ poteza. Pa, okupatori (smijeh). Može da stoji bilo ko, neofašisti, emisari vladajućeg poretka sa sva tri vrača, neki vjerski fanatici, otkud znam. Sve vrvi od prštećih negativnih emocija. Mislila sam da su aktuelni političari više upućeni na one koji su im opasnost za lovu, do na piskarala. I na svoju predizbornu kampanju. U svakom slučaju, čisto da se zna, ako nekoj budali padne na pamet da održi obećanje iz prijetećih poruka, nek’ mi ne drže govore, nek’ mi ne nose lovore, znaš ono, zbog ravnoteže među zvijezdama… (smijeh). Ali ja sam kao mačka, dočekaću se na noge, tako da od nekrologa nema ništa.
Evo pričamo o njima, a ne znamo ko su, kažite nam ko su zapravo ti “Melezi”?
Kao što neupućeni uglavnom misle, oni nisu djeca iz miješanih brakova. Zapravo, predstavljaju stanje, ili ako baš hoćeš, boju duše. Vrlo šaroliku. Melezi su nastali kao produkt izmiješanosti svih nas u ovoj surovoj, vrletnoj i prelijepoj zemlji, Bosni i Hercegovini, kojima je i dalje to što jeste, sopstveno tkivo. Oni su antifašisti, kosmopoliti, avangarda, ona kritična masa, koja ma kako bila malobrojna ima svoju težinu. Pouzdano znam da ih u ovakvoj tegobnoj BiH ima mnogo više nego što se čini na prvi pogled. Doduše, pokušali su ih/nas urnisati, zamesti nam svaki trag, ali ne ide to baš tako lako. Melezi u mom romanu humorom savlađuju horor svakodnevnog života i doslovce razotkrivaju spojene posude odnosno vračeve iliti političare s njihovom pljačkom što je osnov svega, a ne naša tobožnja mržnja, potom nemaju sentimentalnosti ni prema popovima, hodžama itd., odnosno njihovom karikaturalnom izvitoperivanju duhovnosti, koje više ima u travci na livadi do u njihovim “božjim” hramovima. Melezi daju i pojašnjenje “kako je počeo rat na mom otoku”, traže od prosječnog čitaoca minimum znanja, izvan mitologija, predrasuda, ideologija. Ne brini, meleze će prepoznati svaki melez. Zato nisu važne prijetnje, podmetanja i slično. I nakon meleza – melezi (smijeh).
Svoj prethodni roman promovisali ste širom ne samo naše zemlje, već i regiona, a i dalje. Kad ste uspjeli napisati „Meleze“?
Već su bili napisani. Tačnije, nastajali su u proteklih četiri-pet godina, ali vrlo polako i lijeno, da bi bili završeni u junu prošle godine.
Stilski je ovaj roman drugačiji od „Djeteline“…
Mnogo sam se zabavljala pišući ovu knjigu, premda su „Melezi“ zapravo vrlo ozbiljno štivo u suštini. Jedan moj prijatelj me čitajući knjigu nazvao u pola noći vrišteći od smijeha i pitao na čemu sam bila dok sam ga pisala. Rekla sam, na nevolji. Bosna i Hercegovina je kao što sam i ranije naglašavala moja velika ljubav i bol. Gledajući ove razvaline od zemlje koju čini armija besprizornih ljudi, uključujući i sebe sa svojim Obračunom s njima, pokušala sam nazrijeti neki tračak svjetlosti. I kao što to kod mene oduvijek biva, kad mi je najteže, najviše se smijem. Desi se ono cak, proradi mi smijuljica. Eto, tako su nastajali Melezi jednim dijelom.
U romanu se spominju i Tito i partizani…
Partizani i antifašisti su okosnica ovog štiva. Ukratko, knjiga na izvjestan način rehabilituje antifašizam. Korice su kao krv crvene. Kada smo pričali o boji istih, kreator ilustracije na koricama, Ismar Mujezinović zaključio je da je crvene boje najviše bilo u nekadašnjoj zastavi BiH, a i da je najviše krvi takođe bilo u BiH, nažalost kako u prošlom, tako i u ovom ratu. Tako je crvena obojila korice. A partizane jako volim i cijenim. Oslobodili su moju zemlju skupa sa vrhovnim komandantom. Multietnički partizani. To je istorijski fakat. U ovoj poplavi pljuvanja, falsifikovanja, te negiranja istorije kao takve, uz povampireno četništvo i ustašluk, svakom iole normalnom čovjeku dođe muka. Mnogo patim za BiH koja nije bila ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i muslimanska i hrvatska i srpska. Još uvijek oplačem sve partizanske filmove, čak i one sa patosom, gdje Bata Živojinović ili Ljubiša Samardžić pobiju na hiljade Švaba (smijeh). To je jače od mene. Kad god mogu, „skoknem“ do Sutjeske u junu ili do Mrkonjić Grada uoči obilježavanja ZAVNOBIH-a. Mi u BiH znamo šta je za nas bio ZAVNOBiH nakon svih vjekovnih zuluma. Meni je bilo drago to zajedništvo koje su partizani izvojevali, taj moj obljubljeni prostor pun raznolikosti. Tim sistemom zarazila sam se doživotno i uzela od njega najbolje. Da landaram i upoznajem ljude bez zazora. I usvojila još tad „da je religija opijum za narod“ (smijeh). Tita pak pokušavam realno posmatrati u sklopu uslova u kojima je nastajao, kakvu je zemlju zatekao stupivši na njeno čelo sasvim zasluženo i slično. E sad, kao onomad na Sutjesci u onom vražjem tjesnacu, i Melezi su sada u tom obruču. Kako ćemo mi izaći iz njega, čuće se. Možda će uspjeti tek naši potomci. Neko svakako hoće.
U knjizi ipak pravite otklon partizana od komunista…
Da, nešto sasvim drugo su poslijeratni omasovljeni komunisti. Ja ih zovem apartčicima. Naravno, nisu svi bili apartčici, ali ih je bilo. I ti apartčici su postali nacionalisti. Nedavno sam citirala skoro preminulog Bogdana Bogdanovića, vrsnog intelektualca koji je kazao „da i naopako izvrnuta rukavica i dalje ostaje rukavica“ objašnjavajući da nije nikakvo čudo što se taj omasovljeni kadar tobož preko noći pretvorio u nacionaliste. To su dva kraja iste priče.
Kako ste došli na ideju o nazivu romana. Zašto baš „Kad utihnu melezi“?
Iznenada, samo je sjevnulo u mozgu. Ne volim plagiranja, tipa kad utihnu jaganjci i slično, ali kad sam pišući stigla negdje do dvadesete strane recimo, kao da mi je neko šapnuo naziv. Moje pisanje inače tako funkcioniše. Sa „šaputanjem.“ A tad, u radnji romana od meleza nije bilo ni slovca. Kad pišem, nemam razrađenu šemu ili „scenario“ u glavi. Pišem, pišem, a onda i sama pomalo u čudu gledam šta sam napisala. I ispalo je baš kako treba to s tim naslovom. Šta se sve dešava kad utihnu melezi. Zlo.
Za kraj, kako Melezi gledaju na izbore, a kako Vi?
Realno. Pobijediće ove spodobe od nacionalista ponovo, s nešto manje moći nego prethodni put i s više straha za svoje stolice. Ali, ničija nije do zore sjala, pa neće ni njihova. Jedan od problema je što su ljudi apatični, ne glasaju, pa ti glasovi odu gdje ne treba. Pride, oni koji kao ovčice na koricama mog romana samo bleje za svojim pastirima i danfaju u torovima. Ako uzmemo u obzir siromaštvo, nepismenost, neznanje, apatiju i sto drugih razloga, ništa ne čudi. I da ne zaboravim one koji zdušno pomažu da stanje ostane kakvo je, bezizlazno, i da BiH još dugo stenje kao propali projekat. Siromašan i opljačkan. One bjelosvjetske jebivjetre koji su imali i previše vremena da skontaju šta će sa BiH, osim što u ime njene neperspektive primaju platu. One koji bi tapkanjem prstića o prstić mogli izbaciti iz našeg vidokruga one koji su naša propast. Naprotiv, oni ih zdušno podržavaju. Kao što vidite, melezi imaju more neprijatelja za vratom. Ali, dok se god melezi čuju, fašisti ovdje neće zaživjeti…(smijeh)