Kada govorimo o klimatskim promjenama, često se subjekat, odnosno odgovornost za njih, na ovaj ili onaj način zamagljuje. Iako su klimatske promjene posljedica ljudskog djelovanja, odgovornost za njih ne može se pripisati „čovjeku“ uopšteno. Posljednjih godina sve je jasnije ko je decenijama znao za opasnost od globalnog zagrijavanja – i šta je učinio s tim saznanjima.
Pogledajmo, naprimjer, jedan dokument koji danas predstavlja važan dokaz o tome koliko je fosilna industrija rano bila upoznata s problemom klimatskih promjena.
Riječ je o skeniranom dijelu izvještaja radne grupe koju su činili naučnici angažovani od strane Američkog instituta za naftu. Izvještaj je završen i usvojen još 1980. godine, a u njemu se vrlo konkretno govori o budućoj opasnosti od klimatskih promjena. Štaviše, sadržavao je za tadašnje vrijeme izuzetno precizne procjene porasta globalne temperature – oko 2,5 °C do 2038. godine.
Izvještaj je istovremeno ukazivao i na potrebu razvoja alternativnih izvora energije kao jednog od mogućih odgovora na buduću klimatsku krizu.
Taj dokument je 1980. godine stigao do Američkog instituta za naftu, a preko njega gotovo sigurno i do rukovodstava vodećih američkih naftnih kompanija. Međutim, tu je i ostao – sklonjen od očiju javnosti narednih 35 godina.
Drugim riječima, naftne kompanije prije više od četiri decenije nisu bile samo upoznate s idejom globalnog zagrijavanja. Imale su i veoma dobre projekcije budućeg zagrijavanja planete, njegovih posljedica, ali i mogućih rješenja.
To potvrđuje i druga studija, koja je pokazala da je kompanija Exxon, današnji ExxonMobil, još od 1977. godine sprovodila sopstvena istraživanja i izrađivala klimatske projekcije koje će se kasnije pokazati izuzetno preciznim.
Skrivanje, negiranje i opstrukcija
Fosilna industrija je, dakle, bila u prilici da na vrijeme reaguje na izazov klimatskih promjena. Međutim, nije samo ignorisala problem.
Kada se tema klimatskih promjena krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka probila u javnost, dio fosilne industrije otvoreno se okrenuo protiv naučnih upozorenja. Godinama su finansirane aktivnosti usmjerene na diskreditaciju klimatske nauke i sprečavanje ozbiljnog političkog djelovanja.
Jedan od primjera bila je takozvana Globalna koalicija za klimu, organizacija koja je djelovala nešto više od jedne decenije, upravo u ključnom periodu rane borbe protiv klimatskih promjena.
Iako se to iz njenog naziva ne vidi, cilj ove organizacije bio je da spriječi državne i međunarodne sporazume koji bi, u ime borbe protiv klimatskih promjena, mogli ugroziti interese i profit fosilne industrije.
Koalicija je imala značajnu ulogu u kampanji protiv usvajanja Kjoto protokola krajem devedesetih i početkom 2000-ih godina. U vrijeme administracije Bila Klintona učestvovala je i u nastojanjima da se spriječi uvođenje ranih oblika oporezivanja emisija u Sjedinjenim Američkim Državama.
Dok su se vodile političke bitke, fosilna industrija je paralelno vodila i propagandni rat.
Kako je odgovornost prebačena na pojedinca
Jedan od najpoznatijih primjera jeste kampanja „karbonskog otiska“, koju su za kompaniju BP osmislili marketinški stručnjaci agencije Ogilvy.
Ideja je bila jednostavna, ali veoma učinkovita: pažnja javnosti usmjerena je sa najvećih emitera i sistemske odgovornosti industrije na ponašanje pojedinca.
Umjesto pitanja koliko fosilne industrije proizvode i emituju, javnost je sve više počela da razmišlja o tome koliko ugljen-dioksida proizvodi pojedinac – šta jede, kako putuje, koliko električne energije troši i kakav automobil vozi.
Uz lobiranje, tako je vođena i dugogodišnja propagandna kampanja.
Pomoću plaćenih stručnjaka, novih udruženja, konzervativnih think tank organizacija poput Heartland Institutea, kao i marketinških agencija, pokretan je niz kampanja čiji je cilj bio da u javnost unesu sumnju, skepticizam i konfuziju kada je riječ o klimatskim promjenama.
Istovremeno su razvijani narativi kojima se nastojalo poljuljati povjerenje u alternative fosilnim gorivima. Brojni „argumenti“ protiv obnovljivih izvora energije godinama su bili dio kampanja koje su finansirali ili podržavali interesi povezani s fosilnom industrijom.
Lobiranje i propaganda fosilne industrije nisu nestali. Samo su se prilagodili novim okolnostima.
Nova bitka vodi se pred sudovima
Danas se širom svijeta vodi sve više klimatskih parnica. Prema godišnjoj studiji Londonske škole ekonomije, broj takvih postupaka dostigao je oko 3.600 u 62 zemlje.
U američkoj saveznoj državi Oregon građani vode postupak protiv naftnih kompanija uz vrlo specifičnu tvrdnju: kompanije su svojim djelovanjem doprinijele promjeni klime koja je omogućila ekstremni toplotni talas 2021. godine, tokom kojeg su zabilježene desetine smrtnih slučajeva.
Tužitelji tvrde da se takav ekstremni događaj ne bi dogodio bez uticaja klimatskih promjena i traže odštetu veću od 50 milijardi dolara.
Za sada ne postoji pravosnažna presuda kojom bi ova odgovornost bila potvrđena. Ipak, ovakvih tužbi je sve više, između ostalog i zbog razvoja nauke o atribuciji klimatskih promjena.
Riječ je o oblasti nauke koja procjenjuje u kojoj mjeri su klimatske promjene uticale na konkretne ekstremne vremenske događaje – poput toplotnih talasa, suša, oluja i poplava.
Upravo ova naučna disciplina i institucije koje se njome bave danas su sve više pod pritiskom fosilne industrije.
Jer ako atribucija klimatskih promjena postane ustaljena praksa i u sudnicama, najvećim emiterima prijeti ono što decenijama uspješno izbjegavaju – konkretna odgovornost za posljedice klimatske krize.
Klima.rs