Cilj vlada u BiH je vrlo jednostavan. I krajnje razuman. Žele sa što
manje političkih problema prikupiti što više novca u svoje budžete. Dio
uspiju kroz poreze, dio kroz namete, takse i inspekcijske kazne, a dio
kroz nova zaduženja. Sve to rade da bi pokrili troškove koje imaju za
funkcioniranje zdravstva, vojske, policije, pravosuđa i administracije.
Za isplatu penzija i socijalne pomoći. I još mnogo toga.
Politika koju bosanskohercegovačke vlade provode je politika žongliranja
između novca koji troše i novca koji od građana i privrede uspiju
prikupiti. Zbog nedostatka prikupljenog novca, one dodatno žongliraju i
između novih zaduženja i novca za otplatu već podignutih kredita.
Njihova politika žongliranja se ne razlikuje znatno od politike koju
provode mnoge druge vlade u Europi i svijetu. Pa ne čudi što za takvu
politiku bh. vlade već dugi niz godina imaju podršku MMF-a i Svjetske
banke, a odnedavno i EU. Prednost takve politike je što (manje-više)
osigurava održavanje i preživljavanje države. Problem je što se siromašnim
zemljama kao što je BiH ne otvara prostor za razvoj.
Kada su početkom 2015. godine sadašnje vlade preuzimale svoje mandate,
financijska, ekonomska i društvena situacija u BiH je bila dosta
izazovna. Slike februarskih protesta i poplava iz maja 2014. godine još
uvijek su bile svježe. U 2015. godini, država je ušla sa ukupnim javnim dugom od
11,5 milijardi maraka. Na naplatu je tokom četiri godine mandata
stizalo najmanje 7,5 milijardi maraka rata kredita. A čak četvrtina
entitetskih budžeta prikupljala se novim zaduženjem.
Kao i mnoge dosadašnje bh. vlade, i sadašnje su se 2015. god. odlučile za
usvajanje i provedbu politika i mjera koje omogućuju ostvarenje za njih
boljeg rezultata već opisanog žongliranja. Zbog insistiranja EU,
dogovorene mjere sa MMF-om i Svjetskom bankom ovaj put su prvo saželi u
Reformsku agendu, a tek zatim pretočili u pismo namjere MMF-u.
U tom pismu namjere prema MMF-u, bh. vlade priznale su nam dosta toga.
Naprimjer, da ne drže pod kontrolom količinu zaduživanja različitih
nivoa vlasti. Ili da bh. zdravstvo ne samo da nije kvalitetno, već da
nije ni pravedno, a ni financijski održivo. Priznali su i da nemaju
podatke o tačnom broju (parafiskalnih) nameta na privredu. Ali i da ne
znaju tačan broj zaposlenih u javnoj upravi. Pohvalile su se da bi, uz
veći trud poreskih uprava, mogle prikupiti puno više novca (poreza). Bili
su vrlo iskreni u priznanju o nesposobnom upravljanju oko 600 firma
čiji su vlasnici. Naveli su kako je veliki broj njihovih firmi već
bankrotirao, ali da ih (zbog socijalnog mira) drže na životu. I time
samo uvećavavaju bh. dugove. Priznali su i da državne firme najčešće
imaju previše zaposlenih, te da ostvaruju mali ili nikakav profit. I da
neke treba restruktuirati, neke prodati, a u nekima konačno proglasiti
bankrot.
Pismom namjere, bh. vlade obećale su sabrati sve zaposlene u javnoj
upravi i onda taj broj srezati. Obećali su povećati i akcize. Ne samo na
gorivo, već i na duhan i alkohol. Obećali su i na jedno mjesto skupiti
podatke svih onih koji primaju socijalnu pomoć, a zatim zaustaviti one
koji na različitim nivoima primaju pomoć po sličnom osnovu. Obećali su
nezaposlenima srezati zdravstvenu zaštitu, krenuti sa oporezivanjem
toplog obroka, a poreske uprave osposobiti da prikupljaju više poreza.
Gotovo stidljivo obećale su i da će pokušati buduća zaduživanja kantona,
općina i raznih fondova, učiniti barem preglednim. Ukratko, bh. vlade
obećale su žonglirati tako da povećaju ono što prikupljaju od građana i
privrede, a smanje ono što potroše. Zauzvrat su samo od MMF-a i Svjetske
banke dobili obećanje o 2,5 milijarde maraka novih kredita. I mogućnost
da se zaduže za nove kilometre autocesta, brzih cesta i boljih cesta.
Čak i kada bi sve mjere iz reformske agende i pisma namjere u rekordnom
roku bile provedene, BiH se ne bi izvukla iz siromaštva u kome se
trenutno nalazi. Niti bi krenula na put prema krugu zemalja većeg
životnog standarda. Iskustva država sličnih BiH, koje su uspjele povećati
standard i kvalitetu života svojih građana, kazuju kako se to najbolje i
nabrže može postići kroz povećanje izvoza i povećanje investicija.
Prije dvije godine, u oba ova polja, stanje bh. ekonomije bilo je loše. Od
2011. do 2014. godine, BiH je u svijetu kupila 29 milijardi maraka više
robe nego što je bh. privreda svijetu uspjela prodati. U istom periodu
je, u prosjeku, BiH godišnje privlačila samo oko 600 miliona maraka
stranih investicija. Skoro četiri puta manje nego što je u istom vremenu
bh. dijaspora slala u domovinu.
Očekivano, do sada provedene mjere iz pisma namjere nisu poboljšale
situaciju na ova dva polja, jer im to nije ni bio cilj. Tako je BiH
nastavila trend većeg kupavanja nego prodaje u inostranstvu, pa je
bilans zadnje dvije godine minus od 13,5 milijardi maraka. Strane
investicije su u prosjeku iznosile oko 470 miliona maraka. Za 130
miliona maraka manje nego što je bio prosjek u četiri prethodne godine. I
duplo manje nego što ih je privukla Crna Gora. A čak četiri puta manje
nego Albanija.
Da bi povećale nivo investicija i količinu izvoza, bh. vlade bi morale
svojim građanima, privredi i investitorima ponuditi prije svega
političku stabilnost i viziju budućnosti na kojoj će dosljedno raditi.
Dodatno bi morale raditi na stvaranju uslova za što lakšu, bržu i
jeftiniju prodaju bh. proizvoda u inostranstvu. Morale bi i ozbiljno
raditi na unapređenju vladavine prava, borbi protiv korupcije i
efikasnosti javne uprave. I voditi predvidljivu poreznu politiku.
Najbolji instrument koji bh. vlade u ovom trenutku imaju za što brže
ostvarivanje ovih ciljeva je put ka članstvu u EU. I članstvo u
Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (STO). Iz tog razloga, važno je bilo
to što je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između EU i BiH
stupio na snagu, nakon četiri godine nerazumnog sprečavanja od strane
EU. Ali i što je BiH predala zahtjev za članstvo u EU. I što je Europska
komisija poslala upitnik o kandidatskom statusu. Šteta je što u istom
tom periodu nije urađeno gotovo ništa na usklađivanju zakonodavstva u
BiH s onim u EU. Što BiH nije usvojila strateške dokumente potrebne za
pristup predpristupnim fondovima EU. Ili što BiH nije postala punopravna
članica STO. Ogromna je šteta i što je u istom periodu dio bh.
političara odlučio da raspravama o popisu, referendumima i revizijama
prošlosti, stvori uslove za novi talas vijesti u svjetskim medijima o
“BiH na rubu novih sukoba". Šteta je i što je s vremena na vrijeme EU
tim političarima odlučila pomoći kroz nerazumno insistiranje na
mehanizmu koordinacije. I sadržajem rezolucije Europskog parlamenta.
Negativna i pozitivna iskustva, Bugarske i Hrvatske, te Estonije i
Slovačke, kazuju nam da put ka EU sam po sebi nije dovoljan, te da bh.
vlade moraju uraditi više na stvaranju uslova za rast izvoza u
područjima gdje BiH ima resursa, znanja, iskustva i potencijala za rast.
Kao što je, naprimjer, osmišljavanje, proizvodnja i izvoz namještaja
(od drveta), a čija tradicija u BiH seže u daleke 1890-te. O potencijalu
industrije namještaja dovoljno govori podatak da je u zadnjih jedanaest
godina, bez obzira na sve što se u BiH (nije) događalo, izvoz porastao
četiri puta. Sa 220 miliona maraka 2005. godine, na jednu milijardu maraka 2016.
godine. O snazi i potencijalu industrije namještaja govori i podatak da
je prošle godine u svijet izvezla oko 350 miliona maraka više nego što
je izvezla čitava ekonomija Kosova.
Proizvođačima namještaja u BiH nije dovoljna činjenica da je BiH bogata
šumom i drvetom. Njima treba da bh. vlade usvoje regulativu sličnu onoj u
zemljama EU, a koja će omogućiti sigurnu opskrbu sirovinom, tj.
drvetom. Regulativa EU o zaštiti okoliša omogućila bi da u decenijama
koje dolaze BiH ne ostane bez tog resursa. Država bi, zatim, dodatno,
naprimjer, mogla da privatnoj tvornici školskog namještaja iz Gračanice
riješi problem opskrbe elektičnom energijom. Ova tvornica, koja
zapošljava više od 80 radnika i 98 posto svojih proizvoda izvozi u
zemlje Skandinavije, gradi novi pogon i širi proizvodnju. Ali, zbog loše
elektro-energetske infrastrukture nema dovoljno struje ni za trenutne
pogone.
U reformskoj agendi i pismu namjere drvna industrija i proizvođači
namještaja nisu spomenuti niti jednom. A do sada je izostalo i
simbolično smanjenje parafiskalnih nameta, u koje su bh. vlade obećale
krenuti još krajem prošle godine. Dok je žongliranje jedina politika,
izostat će i ekonomsko osnaživanje BiH i njenih građana.
Autor teksta je Adnan Ćerimagić, analitičar berlinskog think-tanka "Europska inicijativa za stabilnost (ESI)"