Ta priča, o kupinečkom grobu, zapravo podgrijava one najveće teorije zavjere o Brozu…
O Brozovom životu, iako je riječ o najistraživanijem južnoslovenskom političaru svih vremena i danas postoje mnoge nepoznanice. Javnost uglavnom ne zna da su njegovi roditelji sahranjeni u Kupincu, mjestu koje je najpoznatije po Vladku Mačeku i da Tito nikad nije obišao to mjesto. Ta priča, o kupinečkom grobu, zapravo podgrijava one najveće teorije zavjere o Brozu, koje tvrde da on i nije bio zagorski seljak nego ruski plemić ili dijete austrijskoga grofa.
Jer, zašto nikad nije bio na grobu svojih roditelja, ali i svog djeteta… Prije više od 90 godina, u mrkloj noći, na kupinečkom groblju dvojica muškaraca kopala su malu raku dovoljno veliku tek za sanduk, nedavno izrađeni dječji kovčeg. Nisu strahovali da će ih iko otkriti, cijelo selo je spavalo. Seljak Franjo Bistrica pomogao je prijatelju da napravi kovčeg i sad s njim kopa raku na groblju.
Godina je 1920. Dvojica muškaraca sahranjuju tek dva dana starog dječačića, sina Franjinog prijatelja, Josipa Broza koji će kasnije u cijelome svijetu postati poznat pod nadimkom Tito. Dječaka nisu mogli da sahrane legalno. Nije bio kršten, a crkveni ljudi nisu dopuštali da se nekršteno dijete sahrani na groblju. Ali Tita niko nije moga da spriječi.
Sahranio je sina, ali nije obilježio njegov grob. Nekoliko dana prije došao je u Kupinec, selo kraj Jastrebarskog, gdje su mu se roditelji doselili iz Kumrovca. Titov otac Franjo dobio je kuću 1912. od banke za koju je radio, a koja je u Kupincu imala posjed, većinom šumu u kojoj je Franjo bio šumar. Tito je došao iz Rusije, a s njim je došla i njegova prva supruga Pelagija. U knjizi Vladimira Dedijera “Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita” postoji Brozovo svjedočenje o povratku u domovinu.
“Stigao sam tamo jedne noći i našao oca i jednog od svoje braće kod večere. Kazali su mi da je moja majka Marija umrla 1918. Samo nekoliko sati kasnije, moja žena je rodila prvo dijete, sina. Ali je on umro nakon dva dana”, svedočio je Tito.
Ipak, dok je Kumrovec i danas poznato rodno mjesto Josipa Broza Tita, Kupinec je gotovo zaboravljen. Kamena ploča ispod koje leže kosti njegove majke Marije, oca Franje i sestre Tilde dobro je očuvana. Za nju se brinu komunalci, a u Jugoslaviji su se brinuli vojnici Jugoslovenske narodne armije (JNA). Pažnju privlači očigledna razlika u vrednovanju pojedinih članova Titove porodice. Na vrhu ploče najvećim slovima piše “Titova mama”. Ali, Franjo se na ploči ne oslovljava sa “tata” nego otac. Ništa čudno, ako se zna da Tito ocu nikad nije oprostio vezu s jednom udovicom nakon majčine smrti. Ali, da li su u tom grobu pravi roditelji bivšeg maršala?
Vladimir Dedijer istražio je nastanak i porijeklo teorije o ruskom agentu koji je stao na čelo antifašističkog pokreta u Jugoslaviji. Već 1941. o ruskom agentu Titu izvještavale su novine u Velikoj Britaniji i SAD. Izvor tih tvrdnji bio je Draža Mihailović. Tito se u septembru 1941. sastao s vođom četnika i baš nakon tog sastanka Draža je počeo da širi tvrdnje kako Tito uopšte nije Jugosloven nego Rus. Rusi su Britancima tada javili da je teorija o njihovom agentu izmišljena, a onda su i saveznici Mihailovićeve informacije odbacili kao izmišljotine. Ali i danas je intrigantna priča o tome kako se zagorski seljak iz kumrovečkih magli otisnuo u svijet. I njegov je životni stil bio spektakularan, nimalo kumrovečki niti kupinečki.
U drugoj polovini života odijevali su ga najbolji svjetski stilisti, kao i suprugu Jovanku, njegovu ličku Pepeljugu, od koje je pod starost morao pobjeći. Sjedila bi pored kamina svoje rezidencije u Užičkoj 15 i listala svjetske modne magazine. S posebnim zanimanjem gledala bi u Diorove haljine, nove modele Nine Riči, Šanelove kostime, proučavala je najnovije frizerske trendove u svijetu. Uzela bi komad papira i olovku te nacrtala krojeve haljina koje je htjela da ima. S modnih stranica “pokupila” je i punđu koju više nije skidala i koju su godinama kopirale mnoge žene što su držale do svog imidža. Dve godine poslije na protokolarnim susretima sa stranim državnicima Jovanka bi izgledala kao da je sišla s pariske modne piste. Kao prva dama nije smela da prati prvi modni krik pa bi joj s dvije godine zakašnjenja najbolji jugoslovenski krojači radili vjerne replike odabranih modela vodećih svjetskih modnih kuća. Najfiniji i najskuplji štofovi, svila i čipka i brokat stizali bi iz Engleske i Francuske.
Tito je obožavao lijepa odijela, a bio je ponosan i kad bi njegova supruga zasjenila ostale prve dame, nekad i kraljice. Želio je da ona u svakoj prilici izgleda savršeno. Šezdeset godina poslije radnici Muzeja istorije pronašli su nikad viđene Jovankine fotografije na kojima čita magazine, njene skice s krojevima.
“Na policama kancelarije nekadašnje Titove rezidencije stajale su knjige koje su zapravo bile kutije, a u svakoj od njih nalazilo se od 100 do 150 fotografija. U više od 700 kožnih kutija u radnoj sobi Jovanke Broz fotografije su bile hronološki poređane, a na vrhu svake kutije stajao je njihov kratki opis. Pronašli smo ih čak 150.000, a prikazuju Brozove na protokolarnim putovanjima po svijetu i to zlatnih pedesetih te šezdesetih godina prošlog vijeka. Da proučimo jednu kutiju trebalo nam je nedjelja dana. Gledali smo kako su se oblačili i gdje su sve bili. Jovanka se na putovanja po stranim državama presvlačila šest puta na dan”, ispričala je svojevremeno koautorka izložbe Dušica Knežević, autorka izložbe u Muzeju istorije.
S kustosom Momom Cvijovićem imala je tri mjeseca da pripremi izložbu na kojoj su prvi put izložena Titova odijela, uniforme, cipele, šeširi, Jovankin nakit te fotografije s njenim najlepšim haljinama. A zašto nije izložena niti jedna Jovankina haljina?
“Sve te fotografije i Titova odjeća nalazili su u rezidenciji u koju se 1997. godine uselio Slobodan Milošević. Jovanka je cijelu svoju garderobu i privatni nakit spakovala i odnijela sa sobom. Pokušali smo da je kontaktiramo, slali smo joj pisma, ali nije bilo odgovora. Vjerovatno nas je ignorisala jer je oduvek govorila da iz te vile nije smjela ništa ponijeti, da je morala otići praznih ruku, a ovako bi se otkrilo da to nije baš tako”, smatra Knežević.
“Nakon vjenčanja Tito je Jovanku poslao u Opatiju i Rim. Tamo su je učili kako treba da se ponaša na protokolarnim susretima, kako da se oblači, a iz Rusije je došla profesorka koja ju je naučila da govori ruski. Učila je francuski i engleski. Vrativši se u Jugoslaviju, počelo je njeno preobraženje u atraktivnu prvu damu i preteču stila”, rekla je Knežević.
Tito je Jovanku odveo i u Rijeku kod jedne od talentovane jugoslovenske krojačice Žuži Jelinek, iako je za prvu damu šio i sam Kristijan Dior. O tome svjedoči i modni kreator Aleksandar Joksimović, koji je bio u modnom studiju te francuske modne kuće. Tamo je zaista stajala Jovankina lutka s mjerama, kako ona ne bi svaki tren morala da putuje u Pariz. Jedini problem bio je što je stalno bila na dijetama. Debljala bi se i mršala nekoliko kilograma, a toga se prisjetio i Titov lični garderober Đorđe Stojanović.
Čim bi izgubila pola kilograma, zvala bi krojače koji su morali sužavati gotovo svu njenu garderobu. Da bi smanjili količinu posla, u njen frižider su podmetali omiljenu joj kuvanu šunku pa Jovanka nije dugo izdržala na dijeti.
“Vojska ljudi pripremala ih je za putovanja. Svi komadi odjeće bili su numerisani, šeširi su stajali u posebnim kutijam, kao i rukavice, torbice. Na svako putovanje Tito bi nosio pedesetak odijela, a isto toliko kombinacija imala bi i Jovanka. Živeli su i ponašali se kao najveće svjetske šoubiz zvijezde. Danas bi se s Titom mogao meriti jedino Elton Džon. Svaki kofer Brozovih imao je od 30 do 50 kilograma! To su bili ručno rađeni primjerci koji su imali posebne izrađene pregrade za odijela i haljine. U pratnji predsjednika i prve dame bilo bi tako najmanje 30-ak ljudi koji nisu imali nikakav drugi zadatak nego brinuti se o njihovom izgledu”.
Neki su stručnjaci, rekla je Knežević, procijenili da je svako takvo putovanje državu koštalo današnjih milion dolara