Školski ručak negdje podrazumijeva topli obrok koji se priprema u samoj školi, negdje kutiju s hranom koju djeca donose od kuće, a negdje tek sendvič i voće. Ono što se nalazi na školskom stolu u velikoj mjeri zavisi od zemlje, kulture i načina na koji je organizovana ishrana učenika.
Prema podacima Svjetskog programa za hranu (WFP), najmanje 466 miliona djece širom svijeta danas učestvuje u nekom obliku programa školskih obroka. Broj djece obuhvaćene takvim programima porastao je za gotovo 80 miliona u odnosu na 2020. godinu.
Školski obrok pritom nije samo pitanje gladi. Za mnogu djecu on predstavlja važan dio svakodnevne ishrane, a države ga sve više koriste i kao način za unapređenje zdravlja i prehrambenih navika.
Ipak, sadržaj tanjira razlikuje se gotovo koliko i same zemlje.
U Japanu je ručak dio školskog dana
Japan ima jedan od najprepoznatljivijih sistema školske ishrane. Učenici u mnogim školama dobijaju pripremljen i uravnotežen obrok koji se najčešće sastoji od nekoliko komponenti – na primjer, riže, supe, ribe ili drugog izvora proteina i povrća.
Posebnost japanskog sistema nije samo u tome što djeca dobijaju kuvani obrok. Ručak je povezan i s učenjem o ishrani, odgovornosti i kulturi jedenja.
Učenici u nekim školama učestvuju u posluživanju hrane i pospremanju nakon obroka, pa školska ishrana postaje dio svakodnevne nastave i školskih navika.
Takav pristup pokazuje da školski ručak ne mora biti samo pauza između dva časa. On može biti i prilika da djeca nauče šta jedu, odakle hrana dolazi i kako izgleda uravnotežen obrok.
Od francuskih menzi do indijskih kutija za ručak
U Francuskoj školski ručak često izgleda poput pravog obroka u nekoliko sljedova. Na jelovniku se mogu naći povrće ili salata, glavno jelo, prilog, sir ili mliječni proizvod, te voće ili desert.
Naglasak je na raznovrsnosti i namirnicama koje su dio francuske prehrambene kulture.
Školska kantina, odnosno la cantine, u Francuskoj nije samo mjesto gdje djeca na brzinu nešto pojedu, već se smatra i dijelom njihovog obrazovanja. Ručak je osmišljen tako da djeca kroz svježe pripremljene obroke uče o kulturi ishrane, pravilnoj prehrani i različitim ukusima.
Prema zakonskim pravilima, tradicionalni jelovnik od četiri slijeda – predjelo, glavno jelo, sir i desert – mora redovno uključivati ekološke i lokalno nabavljene namirnice i zadovoljiti stroge prehrambene standarde.
Jela poput moules-frites, odnosno dagnji kuvanih na pari sa začinskim biljem i posluženih s hrskavim pomfritom, djecu odmalena upoznaju sa svježim morskim plodovima, različitim ukusima i lokalnom kulinarskom tradicijom.
Na taj način razvijaju odnos prema hrani i naviku uživanja u kvalitetno pripremljenim jelima.
Ova snimka nastala je u jednoj javnoj osnovnoj školi u francuskoj regiji Haute-Savoie, gdje oko 500 učenika uzrasta od šest do 11 godina svakodnevno jede ovako pripremljene, svježe obroke.
U Indiji je slika drugačija. U mnogim školama djeca dobijaju tople obroke kroz državne programe ishrane, dok dio učenika u školu donosi vlastiti tiffin – metalnu ili plastičnu kutiju s hranom pripremljenom kod kuće.
U njoj se mogu naći riža, dal, povrće, čapati ili druga jela karakteristična za regiju iz koje dijete dolazi.
Razlike nisu samo stvar ukusa. Školski obroci u mnogim zemljama imaju i važnu socijalnu ulogu.
Za djecu iz siromašnijih porodica škola može biti mjesto gdje će dobiti jedan od najvažnijih obroka u danu. UNICEF i WFP upravo zato školsku ishranu smatraju važnim dijelom borbe protiv pothranjenosti, ali i načinom da djeca tokom školskog dana dobiju kvalitetniju prehranu.
U Italiji tjestenina, u Finskoj supa i salata
Školski obroci razlikuju se i među evropskim zemljama.
U Italiji se na školskim jelovnicima često mogu pronaći jela poput tjestenine ili riže, povrće, voće i drugi jednostavni obroci prilagođeni djeci.
U Finskoj je školski ručak tradicionalno organizovan tako da učenici svakodnevno imaju pravo na besplatan topli obrok, uz koji se često poslužuju salata, hljeb i mlijeko ili voda.
U Švedskoj takođe postoji dugogodišnja tradicija besplatnih školskih ručkova, a jelovnici uključuju raznovrsna kuvana jela, povrće i vegetarijanske opcije.
Razlike su vidljive i izvan Evrope.
U Južnoj Koreji školski ručak često uključuje rižu, supu, povrće i nekoliko manjih priloga, dok se u Sjedinjenim Američkim Državama na pladnju mogu naći sendviči, tjestenina, pizza, voće i povrće.
Uprkos velikim razlikama, cilj je uglavnom isti – djeci obezbijediti obrok koji će ih zasititi i dati im energiju za ostatak školskog dana.
Negdje su na tanjiru voće i povrće, a negdje i dalje ima previše prerađene hrane
Iako se školski programi širom svijeta sve više usmjeravaju na kvalitetniju ishranu, situacija nije idealna svuda.
Globalno istraživanje školskih programa ishrane pokazalo je da većina programa nudi barem neke nutritivno vrijedne namirnice: mahunarke se pojavljuju u 76 odsto programa, lisnato zeleno povrće u 69 odsto, voće u 61 odsto, a jaja u 46 odsto programa.
Istovremeno, dio školske ponude uključuje i manje poželjne namirnice.
Prerađeno meso nudi se u četvrtini analiziranih programa, slatkiši i sladoled u oko petine, dok je pržena hrana takođe prisutna u gotovo petini programa. U 14 odsto programa dostupna su i zaslađena pića.
To je posebno važno u trenutku kada se prehrambene navike djece mijenjaju.
UNICEF je objavio da je 2025. godine globalna prevalencija gojaznosti među djecom školskog uzrasta i adolescentima prvi put premašila prevalenciju pothranjenosti u obliku preniske tjelesne težine.
Istovremeno, djeca su sve više izložena jeftinoj i agresivno reklamiranoj ultraprerađenoj hrani i zaslađenim pićima.
Zato školski ručak danas nije samo pitanje toga hoće li dijete biti sito do kraja nastave. On može oblikovati prehrambene navike koje će dijete nositi sa sobom godinama.
Od japanske zdjele riže i supe, preko francuskog višedijelnog obroka do indijskog tiffina, ono što djeca jedu u školi često govori mnogo ne samo o kulturi, već i o tome koliko neka država ozbiljno shvata ishranu najmlađih.