O stanju u drvnoj industriji, problemima koji je opterećuju i mogućim rješenjima razgovaramo sa Zoranom Vukovićem, predsjednikom Udruženja šumarstva i prerade drveta INTERFOB, organizatorom Stručne konferencije drvoprerade, šumarstva, ekologije i eneterijera "Ljudi, drvo, namještaj" 2019. i direktorom WMTA - ustanove za stručno obarzovanje odraslih Banjaluka.
Koji su to ključni problemi koji opterćuju drvnu industriju u BiH?
Više je problema koji opterećuju ovu granu privrede od nedostatka kvalifikovane radne snage, nedovoljne zaštite šuma, nekontrolisane i neplanske sječe koja je bila aktuelna tokom ratnih i poratnih godina, kao i generalnog nedostatka sirovina. Preduzeća iz drvoprerade imaju potrebu za više oblovine od količine koju šumarije mogu isporučiti.
Primarni proizvođači drveta - pilane više izvoze rezanu građu i poluproizvode nego gotove proizvode, što svakako negativno utiče na domaće firme koje se bave proizvodnjom finalnih i gotovih proizvoda od drveta jer ne mogu dobiti dovoljne količine oblovine za obradu, pa su često prinuđene sirovinu kupovati van BiH.
Kada već spominjemo sječu, koliko se pažnje posvećuje pošumljavanju?
Jako puno rekao bih, ako slušamo izjave vodećih ljudi u ovom sektoru. Mislim da je u praksi sve to malo drugačije, da ide sporije nego što bi trebalo, te da je manjeg obima nego što se predstavlja. Ali napretka ima jer se do prije nekoliko godina nije nikako ili se vrlo rijetko pošumljavalo.
Ako danas posadite jedno drvo treća generacija može da ga sječe, riječ je o periodu od oko 150 godina. Često pričamo da smo bogati šumom, ali stanje na terenu je značajno drugačije i to malo ko želi da kaže. Jedan profesor nam je govorio „kolege mi smo bogati siromašnom šumom“. Kvalitetna i dobra šuma i dalje postoji, ali se toliko brzo reže da, ako se ne napravi mnogo bolja planska sječa koju prati mnogo više pošumljenih površina, ista će bukvalno vrlo brzo nestati i imaćemo više problema koji su vezani za ozbiljne nedostatke sirovine, ekologiju, čist vazduh, erozije tla itd.
Šumarija se unazad nekoliko godina zaista trudi da neke stvari popravi i unaprijedi, međutim kada se godinama, a naročito u ratnom i poratnom periodu, šuma masovno sjekla i nije bilo nikakve kontrole, a na jednu otpremnicu izlazila tri šlepera iz šume, jasno je svima o kakvom se problemu radi.
Ranijih godina sam gledao kalkulacije ljudi na pilanama- stave na papir koliko ih košta građa, a pored toga koliko se treba dati čovjeku da otpremi bolje trupce da bi se od njih mogao napraviti dobar finalni proizvod za EU. Takve stvari su se dešavale, to nije tajna, a i danas se može naići na takve slučajeve. Zato su mnogi drvoprerađivači, naročito oni koji imaju zahtjevnije kupce, ili imaju potrebu za sirovinom prve ili više klase, odlučili da dio robe kupuju iz zemalja EU, jer nemaju problem kod klasiranja oblovine i skrivenih troškova, nego kada plate prvu klasu drveta takvu tačno i dobiju.
Gdje je nestala kvalifikovana radna snaga?
2006 i 2007. godine smo sa Ministarstvom porodice omladine i sporta RS, koje nas je tada podržalo, išli u 7 gradova RS i obišli oko 200 preduzeća i već tada smo govorili o tome koliko će u nadolazećim godinama biti problem obezbijediti kadar. Međutim u to vrijeme smo bili neozbiljno shvaćeni, zato jer je većina ljudi vidjela brojku od preko pola miliona nezaposlenih ljudi, nije tada bilo ni vidljivog odlaska ljudi jer nisu bile otvorene granice, bile su vize.
Kod nas su u ovom sektoru jako niske plate i kada su otvorene granice ljudi su jednostavno krenuli odlaziti.
A pogledajte sada, odnosno unazad nekoliko godina, u ovom ili bilo kojem drugom sektoru na lokalnom, državnom ili regionalnom nivou da se vrlo aktivno priča ili pokušava rješiti problem odlaska radne snage.
Mi smo kao Udruženje INTERFOB a kasnije i kao Ustanova za stručno obrazovanje odraslih WMTA Banjaluka pioniri i inicijatori obrazovanja odraslih u drvnoj industriji. Još od 2006. godine do danas aktivno smo radili na unapređenju sistemskih rješenja kroz različite domaće i strane projekte, razvoja i unapređenja nastavnih planova i programa, razvoja priručnika za obrazovanje odraslih kao i značajnije unapređenje učeničke i studentske prakse u formalnom obrazovanju. Takođe smo ponosni što još od tada, među prvima, učimo ljude da znaju da rade odnosno da budu osposobljeni za deficitarna zanimanja za potrebe, prije svega domaće drvne industrije, kao i metalske i pratećih industrija.
Kolike su plate u drvnoj industriji?
To varira od preduzeća do preduzeća, ali svakako ono što kažu da je prosjek u državi nije tačno. Vjerujete da ima ljudi koji rade za 350, 400, 450 KM, neki nešto dobijaju i na ruke. Da nije sve tako crno navešću i neke puno primjerenije brojke koje se primaju u pojedinim preduzećiman kojima je stalo do kadra pa radnike koji su im bitni daleko više plaćaju. Imate preduzeća koja daju startnu platu 800 KM, a izlazi se i na 1.500 i 2.000 KM. To su rijetka preduzeća, ali postoje i na vrijeme su uvidjela da ljude koje imaju, a pogotovo visokoobrazovani kadar i odlične majstore, moraju plaćati daleko više. To je sada trend i jednostavno ne može bez toga.
Bavite se obrazovanjem odraslih, koliko su ljudi zainteresovani za prekvalifikaciju, vide li svoju budućnost u drvnoj industriji?
Mi radimo direkto sa 57 preduzeća u BiH, sa njima razgovaramo o njihovim potrebama za kadrom, često se u tim preduzećima rade praktični dio. Sarađujemo sa 8 škola u BiH kao i sa tri fakulteta, koji se jako trude da unaprijede praksu učenika i studenata, ali često imaju svezane ruke zbog neefikasnih i sporih procedura i zakonskih rješenja pa sve ide jako sporo u formalnom obrazovanju, a privreda to ne može da čeka. Iz tog su razloga prekvalifikacija i osposobljavanje radnika, odnosno neformalno obrazovanje, trenutno ključno rješenje koje kasnije treba da postane sistemsko rješenje i uvezano sa formalnim obrazovanjem jer se treba odgovoriti zahtjevima privrede i preduzeća pošto oni gerenrišu nova radna mjesta i novu vrijednost.
Takođe postoji jako puno barijera, pa npr. imate ljudi koji žele da rade, koji nisu zaposleni i žele da se prekvalifikuju, ali nemaju novca da plate obuke.
Nadležni ovaj problem ne razumiju ili jednostavno nema dovoljno fleksibilnih sistemskih rješenja da bi se odvojili adekvatni budžeti iz kojih bi se u kontinuitetu nezaposleni obučavali i zapošljavali. Plaćanja koja su trenutno aktuelna u poređenju sa problemima na terenu su još uvijek sporadična i simbolična, a često za sredstva koja su planirana za obuke/osposobljavanje i prekvalifikaciju imaju jako visoke kriterijume i uslove za prijavu pa preduzeća jednostavno neće da apliciraju, a ni sami radnici ne odgovaraju tim kategoorijema, koje zahtjevaju.
Imali smo sitauciju da se na Zavodu za zapošljavanje godinama pojavljivala situacija da nisu uspjevali potrošiti budžet predviđen za obuku odraslih, jer su postavljali uslove koji nije se nisu mogli ispuniti. Prošle godine su uradili određene korekcije, što je za svaku pohvalu, i očigledno se stvari mijenjaju na bolje. Mi smo prošle godine sa još dva preduzeća aplicirali za podsticaj preduzećima za obuke i uspjeli smo obučiti i zaposliti 70 ljudi ovdje u Republici Srpskoj.
Još jedan veliki problem sa prekfalifikacijama je taj što zakonski sistem to nije uredio na najbolji način, pa su to neki iskoristili i bukvalno prodaju diplome, a neki drugi se uopšte ne bave time, ali su dobili projekat i trebaju da potroše novac, pa se se igrom slučaja usputno počeli baviti obukom ljudi, a sve je to moguće jer ne postoji cjelovito sistemsko rješenje.
Lijepo je čuti da ste uspjeli zaposliti 70 ljudi ovdje jer informacije koje obično čujemo jeste da ti ljudi nakon stečenog znanja i diplome odlaze u inostranstvo. Tokom nedavne posjete Mašinskoj školi u Prijedoru i razgovora sa srednjoškolcima koji imaju praksu u lokalnim firmama koje im nakon završetka školovanja nude posao, svi su rekli da planiraju otići u Sloveniju, pa dalje ka EU.
Klincima ništa nije ponuđeno ili je ponuđena samo živa plata bez ikakvih dodatnih benefita i oni zato tako lako donose odluku da odu u inostranstvo. Suština i istina je da se dobar dio tih ljudi vraća, dobar dio njih je i prevaren, ne dobijaju dokumente onako brzo kao što su mislili, vide da se tamo radi od jutra do sutra. I sam sam kao i puno mojih kolega kroz razne studije i obuke radio u inostranstvu i jedno je sigurno tamo novac nije na drvetu i ne bere se, već se zarađuje i to vrlo ozbiljnim radom.
Naši ljudi se često dovode u zabludu time što im niko ne kaže da te cifre koje se govore u hiljadama eura nije neto već bruto zarada - oni imaju obavezu da plate poreze, stan u kome obično boravi još 10 ljudi. Činjenica koja opet nije zanemarljiva ja da su u EU socijalni uslovi i politička stabilost, koja nam je svima bitna, na puno većem nivou nego u našoj zemlji. Takođe tačno je i da treba putovati, vidjeti kako je u drugim zemljama, treba otići ako ništa onda sezonski i proširiš vidike, vidjeti drugačije stvari, pa onda odlučiti gdje ti je bolje. To nikako nije sporno.
Međutim ne smijemo zaboraviti da ima jako puno mladih ljudi koji ovdje žele stvoriti porodicu i ovdje raditi, e te ljude treba zadržati i njima treba maksimalno pomoći. Osim same plate koja je bitna, trebaju postojati i razni benefiti. Evo navešću jedan primjer koji je evidentan u najvećem broju preduzeća, a to je da se radnici u jednom sektoru poistovjećuju. Ne rade dva čovjeka na ovoj planeti na isti način i samim tim nemaju isti učinak. Poslodavac ne prepoznaje koliko radnici daju sebe, ja sam prvi pobornik da se radi po učinku, a ne po broju sati. Ono čemu smo se mi sada posvetili i čemu učimo preduzeća jeste optimizacija procesa proizvodnje. Riječ je o unapređenju proizvodnog pogona kako bi se napravile maksimalne uštede i smanjili prazni hodovi i kako bi na kraju iz te razlike novca, koju je vlasnik već dao, povećao njegov profit koji je realan, i kako bi se povećale plate radnicima, a smanjio iznos troškova.
To je ono što je i bila tema konferencije koju smo imali prošle sedmice.
Riječ je o međunarodnoj konferenciji koja se oraganizuje po 11 put u Banjaluci, kako ste uopšte došli na ideju da je inicirate?
Konferenciju smo pokrenuli prije 11 godina kao jednu od naših aktivnosti uvidjevši da ne postoji dijalog u BiH takve vrste na jednom stručnom nivou. Uspjeli smo okupiti sve zainteresovane strane od javnih institucija, obrazovnih institucija, preduzeća, relevantnih ljudi iz privrede gdje razgovaramo o novim tehnologijama i načinima rada, razvoju i dizajnu novih proizvoda koje treba brendirati, i o najaktuelnim temama iz sektora, gradnji drvetom, energetskoj efikasnosti. Konferencija je ujedno i prilika da se sklope novi biznisi, prezentuju i dogovore projekti, i firme zaista mogu da čiju jako puno korisnih stvari.
Treba nagasiti da stručnu konferenciju tradicionalno organizuje Udruženje šumarstva i prerade drveta INTERFOB Banjaluka u saradnji sa Klasterom DRVO Banjaluka, Gradom Banjaluka, Gradskom razvojnom agencijom CIDEA – Banjaluka, Ustanovom za stručno obrazovanje odraslih WMTA Banjaluka, a uz podršku više različitih preduzeća, partnerskih organizacija i pojedinih donator.
Stručna konferencija okuplja sve zainteresovane strane: mala, srednja i velika preduzeća, agencije, ministarstva, komore i organizacije iz drvne industrije i šumarstva, profesore, inženjere i stručne ljude kao i one koji se na bilo koji način bave preradom drveta, šumarstvom, ekologijom, enterijerima i industrije namještaja iz regije i EU.
O problemima smo govorili, ali evo koja su to konkretna rješenja koja su se između ostalog mogla čuti i na konferenciji?
Ono što smo svi zaključili jeste da problem nezaposlenosti, većih plata i ostanka ljudi na ovim prostorima riješava optimizacija procesa proizvodnje o kome smo već govorili. Pored optimizacije važna je i modernizacije poduzeća i tehnoloških procesa primjenom ICT-a (Information Computer Technolgy – odnosno upotreba softwareskih rješenja, CAD/CAM odnsono CNC tehnologija, digitalizacija preduzeća u svim aspektima rada) jednostavno unapređenje i usklađivanje sa modernism tokovima rada čime se unapređuje rad i podiže nivo konkurentnosti domaćih preduzeća. Ljudima u struci je jasno ako ovo izostane i preduzeća se ne uključe u ovaj proces biće pregažena i nefunkcionalna.
Jedan od zaključaka konferencije i ujedno jedno od rješenja problema je da državne i lokalne vlasti trebaju voditi puno veću brigu i suzbiti crno tržište počevši od ukidanja fantomskih preduzeća koja postoje samo radi preprodaje trupaca, ali i “diviljih” stolara koji uzimaju više od 60 posto tržišta loklanim registrovanim preduzećima.
Neophodna je sada već hitna rekcija nadležnih institucija jer upisna politika nema nikakve veze sa stvarnošću, sve što se radi toliko je sporo, i to se hitno mora promijeniti ili će sav narod otići.
Učenici sada već masovno ne žele upisati neka stručna zanimanja nego pribjegavaju lakšim fakultetima ili fakultetima i zanimanjima koja će brže završiti. Navešću primjer Šumarskog fakulteta koji ulaže značajne napore da privuče i zainteresuje učenike da upišu novi odsjek Mehaničke prerade drveta što je ogroman potencijal za potrebe drvoprerađivačkog sektora, ali zbog upisne politike i negativne reklame u medijima, te relativno niske plate u samom drvopreradjivačkom sektoru mladi ljudi se ne odlučuju na taj korak. I pored promocije Šumarskog fakulteta po školama u zadnje dvije godine upisano je simboličan broj studenata npr. pretprošle godine upisalo 16 studenata, njih 8 koji su imali stipendiju su ostali, a ostali su se prebacili na druge fakultete. Prošle godine nije bilo upisa jer nije bilo dovoljno kandidata, a ove godine se nadaju da će biti značajan broj upisanih studenata. Pošto smo između ostalih partneri sa Šumarskim fakultetom u Banjaluci sve više radimo na uspostavljanju praktične nastave u preduzećima i radionicama kao i povećanja broja stipendija, te značajnijem povezivanju privrednih preduzeća koja će obezbijediti osim stipendije i sigurno radno mjesto sa zadovoljavajućom platom koja će zadržati mlade ljude i stručnjake u domaćim preduzećima što nam i jeste zajednički cilj.
Naravno jedan od zaključaka je da nam je neophodna što bolja sistemska i planska sječa i redovno pošumljavanje.
Znači rješenja za pojedine probleme postoje samo treba da zajednički sve zainteresovane strane konkretnim aktivnostima, povezivanjem, umrežavanjem I implementacijom ubrzano rade, jer nam vrijeme vrlo brzo ističe, a rezultati sigurno neće izostati ako se odlučno prihvatimo ove problematike.
