Nakon što su od autobuskog stajališta napravili dom, majka, kćerka i njen dečko su bili neutješni kada im je rečeno da će stajalište vjerovatno srušiti. Ovo je njihova priča.
Beskućnica iz Birmingema u Velikoj Britaniji, kaže da je život u autobuskom stajalištu sa dečkom i mamom bezbjedniji nego da bude smještena u privremeni smještaj sa zavisnicima od droge.
Destini Mičel, uselila se u sklonište od stakla i metala veličine tri metra kvadratna i visine jedan metar, prije sedam mjeseci. Ova dvadesetšestogodišnjakinja, koja ima autizam, živi na napuštenoj autobuskoj stanici na Bristol Roudu sa dečkom Rajanom (31) i njenom mamom. Destini kaže da su joj ponudili privremeni smještaj, ali ona ne želi da se odvaja od mame koja takođe ima autizam.
Trio je pokušao da skloništu prekriveno grafitima pretvori u dom tako što su nabavili tepih, zavjese, komodicu… Od dobronamjernika su dobili i baštenske stolice, kantu za otpatke i vreće za spavanje.
Ona kaže da njih troje koriste selotejp i karton koji su im dali studenti da zakrpe krov i zidove skloništa. Destini kaže da su spavali ispred jednog restorana, ali su se preselili na autobusku stanicu nakon što ih je policija premjestila.
– Kada smo pronašli ovo mjesto, moja ideja je bila da napravimo ovaj životni prostor. Prije nego što sam živjela na autobuskoj stanici, spavala sam na podu, samo sa ćebetom, i nisam se osjećala bezbjedno. Ovdje živim sedam mjeseci.
– Dve godine sam beskućnica. U jednom trenutku je naš šator izgorio. Ja sam iz Vulverhemptona i imala sam stan, ali su se desile loše stvari i morala sam da ga napustim i ostala sam beskućnik. Tada smo došli ovdje. Vidjela sam da je ova autobuska stanica van upotrebe. Bilo je hladno i počela je da pada kiša – ispričala je Destini koja je odabrala ovo mjesto za život.
Porodica će sada morati da se iseli nakon što je objavljeno da će se rušiti autobuska stanica.
Destini je dodala: “Rekli su da nam je ostalo još mjesec dana i da će ga uništiti. Ovdje sam dugo, ne želim da mi unište dom, nemamo gdje da živimo, ako nam neko ne pomogne, pokušaćemo da se preselimo na drugu autobusku stanicu.”
Hteli smo da dobijemo karavan. Ne želimo da idemo u sklonište za beskućnike zbog korisnika droga. Ne želimo to, ne koristimo drogu. Nije bezbjedno za nas. Moja mama je invalid. Samo želim da budem sigurna da svi ostanemo zajedno kao porodica, to je sve što želim. Niko mi ne daje novac. Nemam odjeću. Studenti nam daju hranu, ali treba mi i za odjeću. Nosima jedne te iste pantalone više od mjesec dana.
Gradska vlast Birmingema, nudila im je smještaj, ali su oni odbili, istakavši da ne bi voljeli da žive na istom mjestu sa zavisnicima od opojnih supstanci.
Šta će se na kraju dogoditi sa Destini, njenim dečkom i njenom majkom, ostajemo da ispratimo u nedjeljama koje slijede, prenosi Stil.