Uvijek se obradujem kad u holandskim knjižarama vidim prevedene knjige sa srpskohrvatskog govornog područja. Početkom godine prijatno me je iznenadio roman Slobodana Šnajdera Doba mjedi. U izdanju Wereldbibliotheek iz Amsterdama roman je izašao pod naslovom De reparatie van de wereld ('Popravka svijeta'). Prevod sa hrvatskog potpisuje možda najbolji prevodilac literature sa slavenskih na holandski jezik, Rul Šhuijt (Roel Schuyt) koji je, svojvremeno, na holandski preveo i Kišove Grobnicu za Borisa Davidoviča i Enciklopediju mrtvih.
Šnajderova priča govori o ljubavi dvoje ljudi koji bi, da su se sreli za vrijeme rata, vjerovatno pucali jedno u drugo. Vera je komunista i partizanka dok je Georg Kempf folksdojčer koji je, prije nego što će dezertirati, bio pripadnik zloglasnih SS jedinica. Kako su se sreli poslije rata, među njima se rodila ljubav, a njihovu priču u romanu prepričava – njihov sin!
Ako je suditi prema recenzijama u novinama (NRC Handelsblad i De Volkskrant) kao i na portalu za književnost http://www.literairnederland.nl/, Doba mjedi imaće veliki broj čitalaca.
Ipak, posebno me je obradovao naslov koji se pojavio početkom aprila. Riječ je o romanu Uhvati zeca Lane Bastašić. Dok se Šnajderova priča rađa iz drugog svjetskog rata i spada u kategoriju istorijskog romana, Bastašićkin roman govori o problemu identiteta i dilemama sadašnje generacije odrasle na poljima rata u Bosni. Prethodno već preveden i objavljen u Njemačkoj i Španiji, a nedavno i u Velikoj Britaniji, Uhvati zeca se ovih dana našao i na knjižarskim policama u Holandiji i Belgiji pod naslovom Vang de haas, u izdanju Meulenhoffa iz Amsterdama. Lana Bastašić time potvrđuje ocjenu Semezdina Mehmedinovića koji je, referirajući na dva njena posljednja prozna rada, roman Uhvati zeca i zbirku pripovijedaka Mliječni zubi, najavio da je Bastašić na putu da postane internacionalna književna zvijezda.
Potpis prevodioca u afiši holandskog izdanja novo je prevodilačko ime u Holandiji. Slavista Pavle Trkulja, koji odnedavno radi i kao lektor za holandski jezik na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, svojim prvim literarnim prevodom je najavio da su hrvatska, srpska, bosanska i crnogorska književnost u Holandiji i Belgiji dobile novog kvalitetnog prevodioca.
Istog dana kada se knjiga pojavila u izlogu boljih knjižara u Holandiji i Belgiji u štampi je objavljen kritički osvrt na roman (Tijdgeest, dodatak za kulturu lista Trouw iz Amsterdama) i opširan intervju sa spisateljicom (Standaard der Letteren iz Brisela).
U osvrtu za Tijdgeest (Duh vremena) Sofie Messeman opisuje radnju romana kao putovanje dviju prijateljica, Lejle i Sare, kroz prostor (od Mostara do Beča) i kroz vrijeme (refleksije na događaje iz djetinjstva i mladosti) navodeći da je Uhvati zeca 'intimno štivo lišeno melodrame'.
Bastašić stavlja akcenat više na emociju nego na stvarnost ali to čini 'poetski uvjerljivim jezikom' koji govori o prijateljstvu i međusobnom udaljavanju dviju djevojčica, kasnije žena, 'u zemlji u kojoj (ratne) rane još nisu zacijelile'. Iako u Banjaluci, u kojoj su Lejla i Sara odrasle, nije bilo rata, teror u gradu bio je sveprisutan. Bastašić to pokazuje na 'malim' ali jezivim događajima koji svjedoče o nabujalim nacionalističkim osjećajima i segregaciji, navodi se u prikazu Zeca.
Messeman pominje detalj iz romana iz kojeg se da zaključiti da se rat možda najbolnije iskazao u iščašenoj normalnosti u kojoj Lejlina majka mijenja svoj i identitet svoje djece. Lejla tako postaje Lela, a njen brat Armin Marko nakon što je, prethodno, iz porodičnog imena sa pocinčane pločice na vratima stana iz imena Begić izbrisano G i umjesto njega upisano R.
Priču u romanu pripovijeda Sara. Ona je ta koja Lejlu opisuje kao dijete, kao prijateljicu, kao osobu – ona, zapravo, opisuje Lejlin identitet ali spisateljica istovremeno sugeriše da Sara, možda, uopšte nije razumjela ko je Lejla zaista. Kao muslimanska djevojčica Lejla je djetinjstvo i doživjela i proživjela drugačije nego Sara, koja je kao Srpkinja u srpskom gradu imala privilegovanu poziciju, navodi u osvrtu Messeman. Iako imaju zajedničko djetinjstvo i mladost, dvije će djevojčice imati potpuno različitu prošlost.
O tome će sam spisateljica u intervjuu briselskom listu reći da 'naša sjećanja nisu fotografije nego akvareli' i da 'zato moramo slušati druge koji su prošli isti put'.
Specifičnost romana je privilegovana pozicija jednog od dva glavna lika, Sare, kojoj je data uloga pripovjedača.
-Željela sam da iz pozicije privilegovanog pokušam razumjeti kakvo je bilo iskustvo mojih sugrađana s „pogrešnim“ imenom ali sam smatrala da ne smijem prisvojiti Lejlinu priču. Zato je tu Sara, ćerka srpskog šefa policije, koja se mogla najmanje toliko slobodnom osjećati koliko i ja, objašnjava Bastašić dodajući „da su skoro sve (dosadašnje) jugoslovenske ratne priče ispričane iz pozicije žrtve i da je to bilo veoma važno“.
-Međutim, jedan od razloga što je čitava regija još uvijek zarobljena podjelama iz devedesetih je i to što se skoro niko nije stavio u poziciju privilegovanog, smatra Bastašić.
-Boli me što pojedini ljudi u Banjaluci moj roman vide kao glasnu kritiku našeg grada dok ja otkrivanje bolnih momenata vidim kao izraz ljubavi, kaže Bastašić priznajući da „Banjaluku opisuje kao heart of darkness“.
-Ja to činim s nadom da ćemo moći da prepoznamo to što nas parališe. Jedino tada možemo ozdraviti i to je ono što zaista želim. Zašto bih, inače, četiri godine radila na knjizi bez ikakve garancije da će biti objavljena?
U intervjuu briselskom listu Lana Bastašić odgovara i na pitanja o feminističkom karakteru romana.
-Ženske likove sretali smo u vrijeme mog odrastanja gotovo isključivo u sapunicama u kojima su heroine imale jedinu želju da se udaju i da ih iz bijede svakodnevice izvuče neki zgodni doktor. Zato sam sretna kad današnje tinejdžerke u Bosni govoreći o Uhvati zeca u njemu 'konačno prepoznaju fikciju u kojoj se one pojavljuju'.
Odgovarajući na pitanje o Lejlinoj relaciji s muškarcima koja je, očigledno, oštećena, Bastašić povlači paralelu s ratom i Bosnom.
-Lejla je za mene, osim što je osoba od krvi i mesa, takođe i simbol Bosne kao teritorije koja je, isto kao žensko tijelo, uzeta, nagnječena i silovana od muškaraca. Da biste jasno pokazali da takvi muški mitovi vladaju za vrijeme rata morate to povezati sa pojedinačnim tijelom.
Pisac nije obavezan da ostvari katarzu u svom djelu, kaže Bastašić objašnjavajući da je ona to u Uhvati zeca namjerno izbjegla.
-Prvo zato da se čitalac poslije ne može vratiti svom životu bez da prethodno dobro razmisli o Bosni – dok ja svojim sunarodnicima pokušavam objasniti da oni s drugačijim imenom imaju potpuno drugačije ratno iskustvo – i, drugo, zato što bih time izdala mnoge Lejle koje svoje najdraže ili svoju kuću nisu mogle pronaći. Hepiendi su, etički, problematični!
Njena namjera nije bila, kako kaže, da napiše 'tužno ratno štivo za privilegovanog bijelog čitaoca'.
-Ovom knjigom sam htjela da preuzmem svoj dio odgovornosti za ono što se u Bosni dogodilo, kaže Bastašić.