„Kako je već petak? Kao da je ponedjeljak bio jučer.“
Rečenica je to koju mnogi sve češće izgovaraju kako godine prolaze. Dani se smjenjuju, mjeseci nestaju nevjerovatnom brzinom, a godina koja je tek počela odjednom je pri kraju.
Ali postoji jedna važna stvar: vrijeme zapravo ne prolazi brže. Promijenio se način na koji ga doživljavamo.
Poplava informacija tjera nas da stalno jurimo
Sociolog Ibrahim Prohić smatra da način života modernog čovjeka značajno utiče na osjećaj da vrijeme „leti“.
„Impresija da nam vrijeme brže prolazi nego što je prolazilo u nekom dugom vremenu je iluzija. Vrijeme prolazi na svoj način, na koji ljudi ne mogu da utiču“, kaže Prohić za „Avaz“.
Problem je, smatra, u tome što je čovjek danas gotovo neprestano izložen informacijama.
Telefon, društvene mreže, vijesti, poruke, e-mailovi, obaveze i različiti digitalni sadržaji neprestano se smjenjuju i zahtijevaju našu pažnju.
„Nikad čovjek nije bio izložen tolikom broju informacija kao što je to u posljednjih nekoliko decenija. Danas je čovjek rijetko sam sa sobom“, ističe Prohić.
I upravo u tome može biti dio odgovora.
Kada jedna informacija odmah zamijeni drugu, a jedan zadatak drugi, dan prolazi bez jasnih „stanica“ koje bismo zapamtili.
„Kada se lijepi jedna vijest na drugu, jedna informacija na drugu, nama se čini da je dan prošao u trku“, objašnjava Prohić.
Zašto nam godine u djetinjstvu izgledaju duže?
Postoji još jedan zanimljiv razlog zbog kojeg se djetinjstvo mnogima čini beskrajno dugim, dok odrasle godine prolaze gotovo neprimjetno.
Kada smo djeca, gotovo sve je novo. Prvi dan škole, nova prijateljstva, putovanja, praznici, rođendani, nova mjesta i iskustva ostavljaju snažne tragove u pamćenju.
Kako starimo, veliki dio svakodnevnog života postaje rutina.
Isti put do posla. Iste obaveze. Isti televizijski programi. Isti vikend. Slični dani.
Kada se osvrnemo unazad, period ispunjen rutinom može izgledati mnogo kraći nego što je zaista bio.
Zato nova iskustva često imaju suprotan efekat – što je više novih i različitih događaja, to nam određeni period u sjećanju može djelovati bogatije i duže.
Možemo li „usporiti“ vrijeme?
Ne možemo usporiti sat.
Ali možda možemo usporiti sebe.
Prohić smatra da bi zbog vlastitog mentalnog zdravlja čovjek svakog dana trebalo da provede barem određeno vrijeme sam sa sobom – bez telefona, vijesti i stalnih obaveza.
To ne mora biti nikakav poseban ritual.
Može biti kafa bez gledanja u ekran. Šetnja bez slušalica. Razgovor u kojem telefon ostane u džepu. Čitanje nekoliko stranica knjige. Ili jednostavno nekoliko minuta tišine.
Takvi trenuci daju danu jasniji osjećaj prisutnosti.
Umjesto da samo pređemo iz jedne obaveze u drugu, počinjemo primjećivati šta se zapravo događa oko nas.
Možda problem nije u tome što vrijeme leti
Možda je problem u tome što mi sve rjeđe zastajemo da ga primijetimo.
Godine će prolaziti istim ritmom bez obzira na to koliko gledamo u sat. Ali način na koji ćemo ih pamtiti nije unaprijed određen.
Više novih iskustava, više stvarnih razgovora, više vremena bez ekrana i manje neprekidnog bombardovanja informacijama mogu učiniti da dani budu sadržajniji.
Jer vrijeme ne možemo zaustaviti.
Ali možemo prestati da kroz njega jurimo.