Iako ga mnogi i dalje prvenstveno prepoznaju po evrovizijskom hitu iz 2024. godine, Marko Purišić, poznatiji kao Baby Lasagna, ne živi od stare slave. Piše nove pjesme, nastupa širom regije i Evrope i osvaja novu publiku, ne osvrćući se previše na nastup koji ga je lansirao među najveće regionalne muzičke zvijezde. Mnogo toga je, kaže, pred njim i bendom. „Gledam na ono što je ispred nas, a toga je mnogo. Više sam opterećen onim što dolazi nego onim što je bilo. Sretan sam i zahvalan na svemu što se dogodilo, ali sada sam fokusiran na novi album, turneju i druge avanture koje su zahvaljujući tome postale moguće.“ Najljepše što su mu uspjeh i popularnost donijeli jeste mogućnost da se u potpunosti posveti onome što voli, rekao je Purišić za BUKU uoči nastupa na Kastel Rock Festu u Banjaluci 17. septembra.
BUKA: Šta se u vašem životu najviše promijenilo nakon Evrovizije, a šta ste po svaku cijenu pokušali sačuvati?
PURIŠIĆ: Od momka koji piše pjesme u svojoj sobi postao sam neko ko te iste pjesme izvodi uživo — nekada pred punim, a nekada pred praznim klubovima; nekada na domaćim, a nekada na evropskim festivalima. Sve se promijenilo i nema smisla bilo šta posebno nabrajati. Bio je to potpuni preokret za 180 stepeni. Pokušavam sačuvati porodične i privatne odnose.
BUKA: Kako izgleda trenutak u kojem čovjek shvati da više ne može sasvim neprimjetno otići u prodavnicu, prošetati gradom ili popiti kafu? Prija li vam prepoznatljivost ili vam ponekad nedostaje anonimnost?
PURIŠIĆ: Ne sviđa mi se prepoznatljivost. Drago mi je što ona može usrećiti ljude na taj jedan kratki trenutak, ali nisam volio pažnju prije svega ovoga, volio sam glazbu. Razmišljao sam u početku staviti masku pa tako predstaviti projekt. Možda bi sada bilo mrvu drugačije. S druge strane, svaki posao ima svoje izazove i manje drage stvari, ovo je jedna od mojih.
BUKA: U pjesmama poput „Sedated“ i „End The Party“ govorite o anksioznosti, napadima panike, slavi i suočavanju sa vlastitim egom. Da li vam bavljenje tim temama kroz muziku istovremeno predstavlja i neku vrstu terapije?
PURIŠIĆ: Ne bih rekao, ne. Terapija mi je kod psihologa, u pisanju dnevnika i priča, te ona najvažnija, u odnosu s Bogom. Pisanje pjesama je samo refleksija onoga što je završeno. Prepričavanje priča.
BUKA: Imate li osjećaj da vas publika i dalje prvenstveno doživljava kroz Evroviziju i „Rim Tim Tagi Dim“ ili je Baby Lasagna danas uspio izgraditi identitet ozbiljnog modernog metal benda?
PURIŠIĆ: Mislim da je to istina kod nas na Balkanu i uvijek će biti. Rim Tim je prerastao Baby Lasagnu još tada i vjerojatno se projekt nikada neće uzdići iznad te pjesme. Barem ne u fokusu šire javnosti, ali mi nismo tu za širu javnost već za fanove glazbe. “Vani” je drugačija situacija, pa tako sviramo na festivalima koji nikad nisu čuli za nas prije, i radimo turneje na kojima publika dolazi radi projekta, a ne radi pjesme.
BUKA: Imate veliki broj mladih fanova širom regiona, u vremenu kada se ljudima mnogo češće nude razlozi za podjele nego za povezivanje. Koliko vam znači to što vaša muzika okuplja novu generaciju oko nečega lijepog i zajedničkog?
PURIŠIĆ: Opet, nisam lik koji primjećuje te stvari. Uopće ne razmišljam o tome. Prekratko sam tu da se upuštam u romantizaciju, sentimentalnost vlastitog utjecaja koji je u mojim očima i dalje lako zaboravljiv. Sretan sam kad naša glazba usreći druge, to je poanta. Ako Bog da dugu karijeru, moći ćemo razgovarati o nekom mogućem utjecaju na društvo i kulturu u kontekstu glazbe, a do tada je ovo i dalje samo bend.
BUKA: U Banjaluku dolazite kao jedno od glavnih imena Kastel Rock Festa. Jeste li ranije bili u ovom gradu i kakav koncert spremate za publiku na Kastelu?
PURIŠIĆ: Nisam nikada bio u BanjaLuci, ali se zaista veselim tome putu i koncertu. Spremili smo jedan show kao što smo svirali do sada ovo ljeto. Mislimo da je super i da će publika biti zadovoljna.