Iz bezazlenog povoda, nedovoljno osmišljenog, možda (o tome je kompetentno pisao prof. Edin Šarčević), uslijedio je izljev nekontroliranog bijesa, uvrijeđenosti, osjećaja ugroženosti?! Kakva zamjena teza. Većina čiji svjetonazori (weltanschauung), oblici ponašanja i vrijednosni sustavi, sa svim ograničenjima za drugog i drugačijeg, ponekad na granici i preko agresivnosti i nespremnosti da sasluša argumentiranu kritiku, demonstrira svoju ugroženost. Za mene je usporedba neizbježna, i izaziva opaka sjećanja i slutnje. Sjećate li se, vi koji ste preživjeli, sve je počelo demonstriranjem male grupe Srba, koja je vremenom zarazno narasla, o ugroženosti njihovih većinskih prava… ostalo je historija. Znate već kako je završilo. Slično počinje i na drugim mjestima, različitim povodima “ugroženih” koji umišljaju svoju zakinutost u svojoj već postignutoj dominaciji, a sa ciljem eliminiranja svega što nije kao oni. Ako vam je već dosta usporedbe sa njemačkim fašizmom, ima i drugih primjera iz zemalja sa tobož uzornom demokratijom od Mađarske preko Izraela do Danske, pa sve do saudijskog mraka.
Uvjerenje sa kojim nastupaju bijesne ugroženice, vjerujem da je stvarno i da zaista misle to što misle. No, o načinima formiranja kolektivnih mišljenja, ubjeđenja napisane su gomile knjiga, preporučam npr. klasika Ortega y Gaseta “Pobuna masa”. Sa mišljenjem se ne rađa, njega formiraju oni koji su se nametnuli da gospodare društvenim prostorom, svim njegovim aspektima, uključujući obrazovanje, a to znači i sredstva komuniciranja, medije, škole, fakultete, institucije kulture, koje to prestaju biti i sl. Svima je sada jasno da je ono što je nazivano jednopartijskim jednoumljem, u kojem su uzgred svi sadašnji dušebrižnici i sljedbenici vlastitih interesa i kolektivnog zaglupljivanja stekli besplatno obrazovanje, širokog spektra i ponude, iz kojeg nisu u svojoj frustriranosti i bijedi znali izabrati prave vrijednosti. Namjesto toga izabrali su jednoumlje zamijeniti bezumljem kojeg sada svjedočimo, a tu nema mjesta za različitosti, drugačije, kulturu, znanost, saznanja koja šire vidike i otklanjaju zablude i magle, za građanske vrijednosti, toleranciju i slično.
Veoma žalim, do boli, što se teškom mukom i stoljećima stjecana ženska prava u predominantno patrijarhalnom svijetu uređenom po receptima “muških fantazija” (Klaus Theweleit ) i potreba, u ovom slučaju otpalih iz saudijskih, ne šinjela, nego galabija tako olako odbacuju. O tim aspektima ženskog izbora, slobode ispoljavanja vlastite volje i tumačenja vjerskih svetih knjiga slušala sam izlaganja obrazovanih teologinja iz Pakistana, Alžira (ako je to važno, niti jedna nije imala pokrivenu glavu), sve se svodi na to da sveobuhvatno tumačenje Kur'ana nije imalo ženski uklon. Rabija al-Adawiyya iz Bagdada iz 9. st. je najpoznatija žena-sufija, o njoj je pisala Margaret Smith u knjizi “Muslim Women Mystics”, poštovala je drugog do razine poniznosti. U knjizi možete otkriti da je ta žena iz 8/9. stoljeća u želji za znanjem imala više širine, razuma, srca, pristojnosti, skromnosti nego sve ovdašnje protestantkinje, zajedno sa svojim muškim pokroviteljima. A jezik i uvrede koje su izrekle neke od njih, kao i njihovi muški kontrolori na račun književnice Jasne Šamić su nedostojne komentare i zaslužuju samo gađenje i prijezir. Toliko o njihovoj toleranciji, kulturi i sl.
Njihovo većinsko kukumačenje o ugroženosti je hinjeno. Ugrožene su one među njima koje su prisiljene nositi i raditi što ne žele, npr. udavati se u desetoj godini za nekog matorca i biti mu druga, treća žena. O užasnim frustracijama potlačenih i potcijenjenih žena nad kojima muškarci sprovode strahovladu postoje skromne studije nekih psihologinja iz Egipta, Alžira, i koliko mi je poznato nekih znanstvenica arapskog porijekla sa norveških sveučilišta. Kako bi na takve slučajeve poligamije po još važećim svjetovnim zakonima presuđivale naše pokrivene sutkinje? Dakle, ne želim da tumačim teološke aspekte pokrivanja/otkrivanja, za to, rekoh nemam dovoljno znanja (mada gorim neznalicama od mene iz vjerničkog ešalona ne smeta da sude o svemu, naročito o onome što ne znaju). O teologijskim, religijskim aspektima, nošenja ili tobožnje zabrane nošenja marama, hidžaba, više ne želim pričati za račun političke korektnosti koja se, kako reče neki dan John Clees, pretvorila u tragičnu komediju (mada ne mogu da ne odolim da se zapitam, ako Allah sve zna i vidi, onda su skenirana i sva tijela, sve što postoji, onda od koga se kriti?) Na to pitanje odgovor su dale matore drtine iz saudijskih shura po kojima žene svojim oblačenjem ne smiju (?!) provocirati muškarce (no comment). Ali zato mogu iznijeti svoj stav i dojam kakav utisak ostavljaju vjernice koje smatraju da svoju odanost islamu i njegovim nazorima moraju pokazati izvanjskim sredstvima, simbolima (ako su marame, hidžabi i sl, uopće simboli, prof. Hafizović, referirajući na profesora Hadžimejlića kaže da nisu). Pa šta su onda, za mene su samo sredstva kojima se odašilje poruka back of, ja sam takva i takva. Za mene to nije pokrivanje, nego razotkrivanje na razini prkosa. Eto, ja nosim ovo što nosim, a to podrazumijeva da ne želim sa svakim da imam posla, da imam svoj stav o umjetnosti, koji je uglavnom negativan, o baletu, teatru, muzici, modi i sl.
Sjetila sam se mlade djevojke iz jednog gradića sa sjeveroistoka BiH, koja je imala veliku želju da saznaje i uči, mada nikada nije putovala, a naročito vozom, van dva kantona. Nakon što sam je natjerala da ide vozom, po ovo malo zemlje, pitala me je, sa svojim osamnaest godina “može li se u vozu jesti”… Strašno, direktna posljedica novokomponiranog obrazovanja iz domena bezumlja… pitala me je još nešto, da li imam roman “Gospođa Bovary”. Ona je već za tu knjigu pitala svoju nastavnicu bosanskog, inače mlađu pokrivenu ženu. Odgovor je bio otprilike ovakav… uh gluho bilo, da čitaš o toj kurvi (nastavnica, naime, kao još jedna ugledna Bošnjakinja što žari i pali i vrši pogrom po medicinskim ustanovama i staffu, pod pokroviteljstvom bošnjačkog alfa mužjaka, voli da prostačenjem detonizira svoju obijest, autoritet, samovolju i neznanje). Kakva književna kritika! I sad zamislite situaciju neko sličnog svjetonazora na sudu presuđuje i ocjenjuje zločin neke gospođe Bovary. Presuda: giljotina zagarantirana. Niti ja ne želim ni u kakvom imaginarnom prekršaju da mi presuđuje neko čiji svjetonazori poništavaju moje. To su uzusi svih demokratskih sekularnih društava kojima kao, lažu da teže… ako ne teže, neka kažu na vrijeme šta hoće. Ja znam… i već se spremam.
Izvor Oslobođenje