Prije osam godina, u vrijeme predizborne kampanje odlazećeg predsjednika Baracka Husseina Obame, novinarskim poslovima sam se bavio iz sjedišta Evropske unije i tada sam, kao i većina evropskih koleginica i kolega, bio strastveni navijač ovog slatkorječivog, srceparajućeg govorničkog ‘zavodnika’.
Prvo ogromno razočarenje sam, kao i većina njegovih “navijača” doživio kada je Obama prihvatio Nobelovu nagradu za mir nedugo nakon što je 20.1.2009. stupio na predsjedničku dužnost, prije nego što je išta konkretno učinio za mir u svijetu. Smatrao sam to tada, smatram i danas, globalnim cinizmom i poltronstvom koje makar američkom predsjedniku nije bilo potrebno.
Brzo nakon toga uslijedili su događaji na globalnoj sceni kojima su upravljale američke i partnerske obavještajne službe, te lobisti onih „1 posto bogatih koji upravljaju sa 99% ostatka svijeta“ i kojima Obama očigledno nije bio dorastao. Tačno godinu dana od stupanja na dužnost, započeli su masovni „demokratski“ protesti u Tunisu koji su se ubrzo proširili na Sjevernu Afriku i Bliski Istok. Prvo obavještajci, zatim političari i mediji prozvali su to „Arapskim proljećem“ (ja sam to nazivao i danas nazivam pomračenjem uma). Uslijedila su svrgavanja legalih režima u ovom dijelu svijeta, nametanje američke demokratske „demokratije“, uslijedili su najsvirepiji zločini između muslimana Šijita i Sunita, stvorena je tzv. islamska država, nigerijski Talibani su se izrodili u monstruoznu džihadističku skupinu Boko Haram, uništeni i zavađeni Irak je ostavljen Iračanima i ISIL-u, zatim Libija, Somalija, Afganistan, Mali, Sirija…
Za osam godina Baracka Husseina Obame, njegova administracija ni na Balkanu nije ostvarila niti jedan vidljivi rezultat. Na iritirajuće blisku distancu s Rusijom Obama je prije samog odlaska iz Bijele kuće, rasporedio američke trupe u Poljskoj izazivajući Putina na kontrapoteze.
Za njegova „demokratskog“ mandata Velika Britanija je napustila Evropsku uniju, a sama EU nije imala nikakvu konkretnu podršku Amerike osim verbalnu, dok je NATO ojačao svoju imperijalističku ulogu koja nema nikakve veze s ulogom zbog koje je NATO 1949. osnovan.
Barak Hussein Obama je, dakle, najzaslužniji što je Donald John Trum postao američki predsjednik, jer je upravo njegovim zaslugama Demokratska stranka Amerike, u djelu i liku Hillary Rodham Clinton, imala najgoreg protukandidata republikancu. Uz sve ostalo, zbog promašaja u vanjskoj politici za vrijeme vršenja dužnosti državne sekretarke, upravo predsjednik Obama ju je smijenio s tog visokog položaja. Prema govorljivom Obami, dakle, moguće je da Hillary ne može biti ministrica vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, ali može biti predsjednica. Za vrijeme demokratske vlasti u SAD u Bosni i Hercegovini je trajao rat duže od 40 mjeseci!
Osim Obaminih zasluga, Donald John Trump je novi američki predsjednik i zbog niza drugih unutarameričkih i globalnih razloga sigurnosnog, društvenog, ekonomskog, socijalnog…karaktera, te zbog globalno aktuelnog trenda desnopolitičkih ideologija i populizma kao derivata etnonacionalnih, sigurnosnih, ekonomsko-socijalnih kriza i moralne dekadencije. Oblici ovih kriza su danas manje ili više prisutni svuda – od Evropske unije i Baltika, Istočne Evrope, Sjevene Afrike, Bliskog Istoka, Azije, u Indiji do Amerike.
Po čemu će Donald Trump biti upamćen kao 45. američki predsjednik? Da li će Evropu prepustiti samu sebi, a Evropsku uniju još više destabilizirati? Kakvi će stvarno biti odnosi s Putinom odnosno da li će ‘tramputin’ vladati svijetom? Da li će uskratiti dolare za mamutske rashode NATO-a kako bi ga natjerao na neminovnu transformaciju u silu mira? Hoće li pokušati zaustaviti kinesku ekonomsku revoluciju? Hoće li poništiti Obamine aranžmane na Kubi? Da li će svojim poslovnim iskustvom uspjeti nadomjestiti neiskustvo u politici? Šta će njegova administracija učiniti prema Zapadnom Balkanu i Bosni i Hercegovini…?
Svim ovim i drugim izazovima i preteškim pitanjima za ovaj čas, nužno ćemo se vraćati svi nakon prvog Trumpovog obraćanja naciji i njegovih prvih praktičnih koraka na unutarnjem i međunarodnom ‘bojnom polju’ pa sve do isteka prvog mandata. Amerika je ipak Amerika. (Dozvoljena redistribucija)