Kafka i jedno neugodno pitanje
„Kada se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, otkrio je da se pretvorio u golemu gmizavu štetočinu — žohara. Tijelo mu je bilo tvrdo poput oklopa, s izdignutim, smeđim i rebrasto podijeljenim trbuhom, dok je deka jedva ostajala na njemu……“
„Preobražaj“ nije samo remek-djelo moderne književnosti — on je i mišljeni eksperiment o identitetu.
Filozofi bi rekli, još od Džon Loka i njegovog „razgovora“ s papagajem: šta čini osobu (ličnost) istom kroz vrijeme? Gregorova metamorfoza to pitanje dovodi do krajnje granice. Ako se tijelo radikalno izmijeni, ako čovjek izgubi jezik, dom i društvenu ulogu — šta od njega ostaje?
Zagonetno je koje osobine — tjelesne, kognitivne ili društveno-pravne — uopšte mogu garantovati kontinuitet ličnosti. Personalni identitet se, prije svega, ne pokazuje kao fiksna suština, nego kao otvorena i promjenjiva struktura — fluidna forma koja se ne može svesti na stabilan i konačan skup trajnih osobina.
Nasuprot ovakvom razumijevanju ličnosti kao otvorene strukture stoji teološka koncepcija ličnosti kao Božijeg lika („imago Dei“). Milo Lompar i Darko Đogo, kao zastupnici ideje „integralističke Srbije“, artikulišu upravo takvo stanovište.
Ovaj tekst pokazuje da Franz Kafka nudi radikalan odgovor: nakon gubitka svih oblika identiteta, ostaje samo minimalna fenomenološka svijest — ogoljeni osjećaj „ja sam još uvijek ja, Gregor Samsa“. Otuda se postavlja pitanje: šta to znači za teorije nacionalno-kolektivnog identiteta kakve zastupaju Lompar i Đogo, imajući u vidu da je svaki kolektivni identitet, manji ili veći, podskup personalnog?
Šta Gregor gubi, korak po korak
Pratimo dezintegraciju Gregora Samse. Gregor ne gubi sve odjednom — gubi sloj po sloj. Prvo tijelo. Sa tijelom odlazi ono što bi se, u jeziku srpskih integralista, moglo nazvati biološkom supstancom — rasna i etnička utemeljenost u tijelu koje pripada određenoj zajednici.
Zatim jezik. Gregor razumije porodicu, ali ona njega više ne razumije. Jezik kao nosač kulturnog i nacionalnog identiteta prestaje da funkcioniše.
Zatim prostor. Gregor se povlači u unutrašnjost sobe, izgubivši teritorijalnu ukorjenjenost — ono što nacionalistički diskurs zove „zavičajem” ili „tlom”.
Na kraju, društvena uloga. Sin, brat, hranitelj porodice — sve to nestaje. Patrijarhalni kontinuitet, koji integralistički model smatra stub identiteta, iščezava.
Na kraju procesa, Gregor više nije nosilac nijednog od atributa koji — prema Lomparu i Đogi — konstituišu stabilan kolektivni identitet. Ostalo je samo jedno: minimalni oblik subjektivnosti, unutrašnja perspektiva prvog lica. Osjećaj da je on još uvijek naprosto on, Gregor Samsa.
Dva modela nacije
Vrijedi na ovom mjestu napraviti kratku digresiju koja će nam trebati za razumijevanje cijele argumentacije. Postoje, grubo rečeno, dva osnovna modela nacije.
U etničko-kulturnom modelu — karakterističnom za njemački i srednjoeuropski kulturni krug, unutar kojeg Kafka piše — nacija se shvata kao organska cjelina. Nije to ugovor koji sklapamo, nego naslijeđe koje primamo. Ključni elementi su etnicitet, jezik, tradicija i kulturni kontinuitet. Pojedinac je uokviren kolektivom koji mu prethodi i koji ga nadilazi. Upravo taj model leži u osnovi integralističke pozicije kakvu artikulišu Lompar i Đogo.
U političko-voluntarističkom modelu — karakterističnom za Francusku i SAD — nacija je politička zajednica slobodnih građana. Pripada joj se izborom i ugovorom, ne porijeklom. Temelji su ustav, državljanstvo, individualna i kolektivna prava.
Kafkin mišljeni eksperiment odvija se unutar prve tradicije — i upravo zato je toliko produktivan za kritiku integralizma. On razgrađuje identitet iznutra, na terenu koji integralistički model smatra svojim.
Kontrafaktički scenario
Zamislimo sada da Gregor ne umire. Zamislimo da se, nakon svih transformacija, ponovo pojavljuje u ljudskom tijelu — ali s izmijenjenim identitetskim profilom.
Gregor Samsa živi u Kosovskoj Mitrovici. U istopolnom braku sa jednim Albancem, s kojim je usvojio dijete.
U svakodnevnoj komunikaciji koristi albanski. Dijete odrasta dvojezično. Konfesionalno je protestant. A nacionalno? Nacionalno se izjašnjava kao Srbin — i to ne kao politička gesta ili ironijska pozicija, nego kao neposredno, istinsko iskustvo prvog lica.
Osjeća se Srbinom. Zagovara da Kosovo ostane u sastavu Srbije i da ta Srbija uđe u Evropsku uniju.
Pitanje upućeno Milu Lomparu i Darku Đogi glasi: da li je ovako konstituisan Gregor Samsa Srbin?
Zašto integralistički model mora reći ne — i zašto ga to stavlja u nevolju
U okviru integralističke logike, odgovor mora biti negativan. Ako je nacija organska, istorijski sedimentirana i kulturno-teološki zatvorena cjelina, onda subjektivna izjava o pripadnosti nema konstitutivnu snagu.
Gregor ne ispunjava kriterije: njegova jezička i etnička slika je nehomogena, porodični i kulturni kontekst hibridan, a njegovo iskustvo radikalno odstupa od ideal-tipske slike patrijarhalnog kontinuiteta svetosavske tradicije.
Ali upravo tu se otvara ozbiljan teorijski lom. Ako se Gregoru osporava pravo da njegovo neposredno iskustvo „ja sam Srbin” bude relevantno za pitanje identiteta, tada se mora odgovoriti: s koje pozicije i na osnovu čega? Ko ima pravo da delegitimiše fenomenološku činjenicu prvog lica — ono što neko neposredno i iskreno tvrdi o sebi?
Integralistička pozicija ovdje upada u napetost iz koje nema lakog izlaza. S jedne strane poziva se na teološku antropologiju: Čovjek kao Božji lik — biće koje nije svedivo na sredstvo, nego je svrha po sebi, utemeljeno u trajnom dostojanstvu i slobodi savjesti i misli. S druge strane, upravo ta sloboda se u domenu nacionalnog identiteta suspenduje u korist objektivizovanih kriterija koji ne dolaze iz teologije, nego iz istorijski sedimentiranih normi etniciteta, jezika i kulturnog kontinuiteta.
Jednostavno rečeno: ako je čovjek zaista Božji lik i slobodna ličnost, kako iz te premise slijedi da nema pravo da sam odredi svoju nacionalnu pripadnost? Osporiti Gregoru to pravo nije teorijski neutralan čin. To je akt simboličke ekskluzije — isključenje iz zajednice na osnovu kriterija koje on sam ne priznaje kao konstitutivne za vlastiti identitet.
Etnofiletizam: kada nacija postaje važnija od Crkve
Postoji i crkveni termin za ovu napetost: etnofiletizam. Radi se o tendenciji da se nacionalni princip postavi iznad sabornog, univerzalnog karaktera Crkve — da etnička pripadnost postane važnija od zajedništva u vjeri. Pravoslavna crkva je etnofiletizam osudila još na Carigradskom saboru 1872. godine, ali pitanje ostaje živo i danas.
Ukoliko se svetosavski, integralistički model koji zagovaraju Lompar i Đogo oslanja i na crkveni autoritet, tada mora odgovoriti i na ovo pitanje: gdje završava legitimna kulturno-teološka tradicija, a počinje etnofiletistička deformacija?
Zaključak: Kafka kao ogledalo integralizma
Kafka nije pisao o srpskom nacionalnom pitanju. Ali njegova priča funkcioniše kao filozofsko ogledalo: vraća svakom esencijalističkom modelu identiteta pitanje koje taj model ne može lako apsorbovati.
Gregor Samsa, u kontrafaktičkoj varijanti ovog teksta, nije provokacija radi provokacije. On je misaoni instrument. Pokazuje da fenomenološka svijest prvog lica — ono što prethodi svakom kulturnom, etničkom i nacionalnom narativu — ne može biti jednostavno poništena izvanjskim kriterijima, a da se pri tom ne povrijedi i sama teološka premisa o dostojanstvu i slobodi ličnosti na koju se integralistički narativ poziva.
Lompar i Đogo se, dakle, ne suočavaju samo s Kafkom kao književnikom. Suočavaju se s granicom vlastitog teorijskog modela. Ili će prihvatiti da fenomenološko iskustvo prvog lica ima konstitutivnu težinu u identitetu — ili će morati objasniti zašto se baš kod „Samse“ Božji lik iznenada prestaje tumačiti kao slobodna i samoodređujuća subjektivnost.
To objašnjenje još uvijek čekamo.