Popularni beogradski bend Kanda Kodža i Nebojša sviraće 9. maja u Klubu studenata Banjaluka (KSB-u). Ovaj bend je uvijek rado slušan u gradu na Vrbasu, pa se i ovaj put očekuje prepuna sala ovoga kluba. “Prekidi stvarnosti”, “Priroda”, “Tajne letenja”, “Mediteran”, samo su neke od pjesama iz bogatog opusa njihove muzičke karijere koje će publika moći da čuje. KKN su karijeru započeli ranih devedesetih, snimili su osam studijskih albuma, a svaki od izdanja bio je muzički i produkcijski specifičan i žanrovski drugačiji od prethodnog. Muzički stil im je na početku karijere bio raznolik, ali su se stilski ponajviše stapali sa reggae zvukom, više zbog Oliverovog načina pjevanja, nego zbog ritam sekcije i muziciranja. O muzici, umjetnosti i drugim pitanjima koji život znače, novinar BUKA magazina razgovarao je s frontmenom KKN, Oliverom Nektarijevićem.
Zdravo Olivere. Ovog maja, KKN gostuje u KSB-u. Donosite li nam pozitivnu energiju i kako je imati u ova, pa može se reći, groznjikava vremena?
Videćemo. Ne možemo da garantujemo pozitivnu energiju, samo pozitivan stav prema našim ljudima u KSB-u. Vremena su uvek takva kakva jesu, nikad nisu sjajna, ali ovaj trenutak je zanimljiv utoliko što veoma dugo nisu ovako eksplicitno bili ogoljeni jezivi, korumpirani, mračni, zločinački, bolesnički, manijački, pedofilski, psiho i sociopatski profili ljudi koji vladaju svetom. Monstrumi, vrlo očigledno, a mi to, izgleda, možemo samo da gledamo. Ili da ignorišemo. Imamo bar taj izbor.
Kako, uopšte, ostati pozitivan u današnje vrijeme?
Ako smo nemoćni da menjamo krupne planove, možemo da se zezamo, kao i da menjamo sitne. Možemo da radimo nešto dobro u svojim životima, za svoje okruženje, možemo da se trudimo da pravimo dobru muziku i dobre svirke. Svako može nešto svoje. Život čine male stvari. Možda se povremeno na taj način desi i nešto krupno. Već se dešavalo. Ali ovoga puta ne smemo da dozvolimo da propadne.
Da li je za tebe i drugare zapravo bend oaza ili možda i tvrđava koja vas štiti od bjesomučne svakodnevice?
Svakako da jeste, uvek bilo, i u boljim i u gorim vremenima. Ali to ne isključuje borbu. Nije to nešto u čemu si potpuno zatvoren i bezbedan. Tvrđava mora da se gradi, mora da bude povezana sa svetom, mora da se održava, mora da se brani.
KKN je u gotovo neizmjenjenom sastavu godinama. Šta vas veže jedne za druge i da li ste svih ovih godina postali i neka vrsta porodice?
Jedno vreme sam se zanosio idejom bend kao porodica, ali ekipa me je relativno brzo tu oladila i ubedila me da je moj stav neadekvatan. Ja sam relativno rano u životu ostao bez porodice u konvencionalnom smislu, posle toga sam gubio članove te nekadašnje porodice, odlazili su, ostala mi je keva, posle njenog i mog odlaska porodica potpuno nestaje, ostala mi je jedna rođaka, sa širom familijom imam vrlo malo kontakta i malo sreće u tom smislu, porodicu koju sam ja stvorio nemam, tačnije, nikad je nisam ni stvorio, imam samo nekoliko vrlo bliskih osoba u životu, izgleda da mi nije suđeno da imam mnogo porodičnih veza. Kao mlad čovek sam imao osećaj da sam okružen porodicom sa svih strana, ali život je to demantovao, pomalo brutalno.
Vaša muzika je iz godine u godinu sve rokenrolskija, s obzirom da ste u ranijem periodu više furali fazon u nekom eksperimentisanju sa svakojakim žanrovima. Da li je zapravo rokenrol vaša baza, patos i način života kojem se uvijek vraćate?
Teško je pobeći od sebe. Ili nemoguće. Izgleda. Što se mene tiče, prestao sam da bežim, ako sam ikada bežao, da tražim, a tražio sam mnogo. Na poslednjem izdanju,EP-ju Što pre, našao sam ono što sam tražio, nadam se da nije zamka, valjda ću biti sposoban da to zadržim, nadogradim, razradim, da ću u tim okvirima prevazići krizu u koju sam trenutno zapao, molim Boga da se regenerišem i da nastavim da pravim nešto što će da me ispunjava. Za bend mi se čini da je na dobrom putu.
Kako biti roker u ova ne baš rokenrolu sklona vremena?
Ne znam. Meni, a čini mi se i bendu, uvek isto. Sviramo.
Ti si, osim muzike, ljubitelj i književnosti. Možemo li očekivati od tebe neko novo objavljeno spisateljsko djelo, autobiografiju ili nešto slično?
Ne, nažalost ili na sreću. Možda naš izdavač izgura knjigu tekstova za muziku. Pesama. Ne palim se mnogo na tu ideju, ali okej. Objašnjeno mi je da je dobra ideja. Pa kako bude. A pisanje van muzike možda malo ozbiljnije dođe na red, pa i to kako bude.
Kakvo je tvoje mišljenje o autobiografijama slavnih koji su postali bestseleri. Radi li se tu o kvalitetnim izdanjima ili više knjigama koje služe za zabavu? Može li se iz njih išta naučiti?
Prirodno je imati želju da znaš što više o autoru čiji rad voliš i ceniš. Slabije sam čitao autobiografije, više biografije. Prva je bila HENDRIX, Chris Welch. Imao sam četrnaest-petnaest godina. Malo je reći da je bilo dragoceno. Bilo je nešto više. Tada, u tom trenutku, bilo je neverovatno. Svaka sitnica značila mi je enormno, svaki detalj je bio dovoljan da mi nečim ispuni srce na nedelju dana.
Vjeruješ li u svijetlu budućnost i da li je realno imati nade za civilizaciju?
Nada umire poslednja. Vera takođe. Ne kažem da sam optimista, ali Vera, Nada, Ljubav i stav su uvek tu.
Možete li dati neki savjet ili poruku svojim fanovima?
Da sačuvaju Veru, Nadu, Ljubav i stav. Da budu pošteni i na strani dobra, ne zla. Da paze na sebe i na sve oko sebe. Da se ne predaju. Da daju sve od sebe tu i tamo, tamo, tamo. Seksualna revolucija treba da traje.