U Sarajevu se 1. maja desio novi slučaj femicida. Ubijena je Elma Godinjak, novinarka i majka maloljetne djevojčice. Za ubistvo se sumnjiči Tarik Prusac, sa kojim je žrtva bila u postupku brakorazvodne parnice.
Ne treba puno vremena da se pojave prve rečenice. Uvijek su slične, gotovo predvidive. Šta je tražila s njim. Zašto nije otišla. Sigurno je i ona nešto uradila. Niko ne kaže direktno da je kriva, ali se krivica polako uvodi u rečenicu, kao da mora biti tu da bi cijela priča imala smisla.
U tom trenutku, priča više nije o ubistvu. Postaje priča o ženi koja treba biti objašnjena.
Činjenica da je ubijena nije dovoljna da zatvori pitanje. Naprotiv, kao da ga tek otvara. Kao da sama smrt ne može stajati bez dodatnog objašnjenja koje će je učiniti razumljivom, a razumljivom može postati samo ako se u nju ugradi neka vrsta “razloga”. Taj razlog se, gotovo po pravilu, traži na pogrešnom mjestu. U ženi.
Ne zato što ljudi nužno vjeruju da je ona odgovorna za nasilje koje joj se dogodilo, nego zato što je ideja nasilja bez razloga teža za podnijeti. Ako se prihvati da se ovakve stvari mogu dogoditi bez jasne logike, bez greške koju je moguće izbjeći, tada se gubi osjećaj kontrole. A gubitak kontrole je nešto što društvo rijetko podnosi.
Zato se uvodi objašnjenje. Ako je ostajala, to je već odluka. Ako se vraćala, to je već obrazac. Ako je znala s kim je, to je već upozorenje koje nije poslušala. Svaka od tih rečenica djeluje kao pokušaj razumijevanja, ali zajedno grade nešto drugo: okvir u kojem nasilje prestaje biti potpuno nepredvidivo.
U tom okviru, žrtva više nije samo žrtva. Postaje faktor. I tu nastaje pomak.
Jer čim se uvede ideja da je moglo biti drugačije da je ona postupila drugačije, nasilje se premješta iz prostora odgovornosti počinioca u prostor međusobnog odnosa. Kao da se radi o lošem izboru, a ne o činu koji ima jasan uzrok i jasnog nosioca.
Time se ubica ne oslobađa formalne krivice, ali se mijenja način na koji se o tome misli. Krivica se razvodnjava, raspoređuje, razlaže na okolnosti, odluke, propuste. I u tom procesu, ono što je trebalo ostati jasno, postaje predmet interpretacije. Izgleda kao da je potrebno pronaći ravnotežu čak i tamo gdje je nema.
Zanimljivo je da takav govor ne dolazi samo s jednog mjesta. Ne izgovaraju ga samo muškarci, niti samo oni koji otvoreno relativiziraju nasilje. Često dolazi iz prostora koji sebe doživljava kao razuman, pa i brižan. Kao upozorenje, kao analiza, kao pokušaj da se iz tragedije izvuče pouka.
Ali ta “pouka” uvijek ide u istom smjeru. Ne prema onome ko je ubio, nego prema onoj koja je ubijena.
Tu se vidi koliko je obrazac duboko ugrađen. Nije riječ o pojedinačnim stavovima, nego o načinu na koji se stvarnost organizuje da bi bila podnošljiva. Ako se nasilje može objasniti kroz ponašanje žrtve, tada se stvara iluzija da postoji pravilo koje se može slijediti i time izbjeći ishod.
Ako ne ostaneš – neće se desiti.
Ako prepoznaš na vrijeme – izbjeći ćeš.
Ako postupiš “ispravno”- bićeš sigurna.
Problem je što stvarnost ne funkcioniše tako. Nasilje ne traži uvijek grešku. Ne treba mu uvijek povod koji se može logički pratiti. I upravo zato je opasno pretvarati ga u nešto što zavisi od ponašanja žrtve, jer se time zamagljuje ono što bi trebalo biti jasno: odgovornost je jednostrana.
Onaj ko ubije je odgovoran. Sve drugo je pokušaj da se ta jednostavnost razbije.
Najneprijatniji dio u svemu ovome je to što takav način razmišljanja ne nestaje ni nakon što se činjenice poslože. Nije potrebno puno da se narativ ponovo pomjeri.
Dovoljna je jedna rečenica, jedno “ali”, i fokus se već pomjera s onoga što se dogodilo na ono što je navodno prethodilo.
Kao da sama smrt nije dovoljna da se zaustavi potreba za objašnjenjem.
I onda dolazimo do onoga što ovaj obrazac čini tako postojanim: on ne zavisi od toga šta se stvarno dogodilo, zavisi od potrebe da se svijet učini predvidivim.
Ako se može vjerovati da je žrtva mogla drugačije, onda se može vjerovati i da se to nama neće desiti. To je taj tihi dogovor koji društvo sklapa samo sa sobom. Nije izrečen, ali se prepoznaje u načinu na koji se govori.
Cijena tog dogovora je visoka. Plaća se tako što se čak i nakon ubistva od žene traži da objasni vlastitu smrt. Ne direktno, ne formalno, ali dovoljno jasno da se razumije šta se zapravo očekuje.
Te rečenice uvijek pronađu put. Pojave se tamo gdje bi stvari trebale ostati jasne, i pomjere ih taman toliko da više ne budu.