Sjedeo sam i slušao kako moj ljekar brblja o semantici, čekajući da mi kaže da li ću umrijeti ili neću. Bio sam još jedan dvadesetogodišnji dobitnik na lutriji raka, jedan od sedmoro mladih kojima svakog dana u Velikoj Britaniji otkriju rak. Ovo je bio moj dan. Ono što je ranije bio statistički podatak u čekaonici mog ljekara opšte prakse postala je moja stvarnost. Moja, iskreno, veoma razočaravajuća stvarnost.
Ako izuzmemo tu bolest opasnu po život, sve mi je išlo prilično dobro. Bio sam u prvoj ozbiljnoj vezi već tri i po mjeseca i lijepo se uklopio u britanski život kao student na razmjeni iz moje rodne Francuske.
Gledajući unazad, zbog toga sam vjerovatno malo teže podnio ove vijesti. Prvi put sam imao nekoga čija mi je sreća bila važnija od moje, spajajući je sa anksioznošću koju sam već osjećao. Takođe sam slutio da će predstojeća terapija okončati moju dotadašnju rutinu odlaska na kućne žurke i uopšte, zabavljanja, da ću morati da brinem oko toga šta će biti sutra i da li će to značiti iglu u mojoj ruci, skalpel na mom tijelu ili ogromnu mašinu koja glasno klikće, dok ležim u njoj, veoma svjestan sopstvene smrtnosti.
I kada samo pomislim kako sam se obreo tu: prvog dana ljeta mi je natekao limfni čvor. Lokalni ljekar opšte prakse nije uspio da ustanovi šta nije u redu. I to dvaput.
Onda sam postupio racionalno i pokušao sam sebi da pronađem dijagnozu na internetu. Konačno, pročitao sam nešto što me je ohrabrilo: u devet od deset slučajeva, govorili su bezlični neznanci na jednom forumu, otok je samo simptom benigne infekcije. Ali ipak, da bih bio miran, odlučio sam da još jednom odem do ljekara opšte prakse, da vidim da li me dr Gugl laže da nema ničeg lošeg u tome što imam gadnu izraslinu na vratu…
opširnije na vice.com/rs