Dragi moj prijatelju,
Ja sam Emir Kusturica, režiser iz Srbije. Imam 61 godinu i vlasnik sam jednog sela u Srbiji i jednog grada u Republici Srpskoj. Njihova vrijednost se mjeri desetinama miliona eura. Za svoje filmove sam dobio Zlatnu palmu u Kana, Srebrnog lava u Veneciji i zlatnog kentaura u Sankt Petersburgu. Član sam Akedamije nauka Republike Srpske i nosilac francuskog orden Ordre des Arts et des Lettres. Znam mnoge značajne ljude u Srbiji, Republici Srpskoj i cijelom svijetu. Bio sam kod Dodika na svadbi, a biću ako bog da i kod Karađorđevića, fotografisao sam se sa Rajkom Vasićem, družio sa Maradonom. Znači, ja sam jedan veoma bogat čovjek.
Ali čitajući Ivu Andrića i snimajući film „Na mliječnom putu“ sa Monikom Beluči, shvatio sam da ne želim da postanem Goran Bregović. Ne želim da robujem materijalnim vrijednostima, radnom vremenu, kravatama i bijelim odijelima. Želim da osjetim dah slobode i hercegovački vjetar u kosi.
Odlučio sam da sve rasprodam i poklonim ljudima kojima je novac mnogo potrebniji nego meni. Ali stari dobri Marfi, ili bolje reći politika, je umješala svoje prste. Kupca sam veoma lako našao i dogovorili smo odličnu cijenu, ali onda je SDS posalo inspektore Uprave za indirektno oporezivanje koji su našli dug od 600 000 eura.
Dragi moj prijatelju, ja novca nemam da bih taj fantomski dug vratio i prodao moje selo i grad, a novac podjelio siromašnima. Moji prijatelji iz Vlade Republike Srpske i Srbije bi mi pomogli da mogu, ali im MMF i Svjetska banka to ne dozvoljavaju. Rusija je pod sankcijama trulog zapada i nemam obraza da od Putina tražim pare, Želim da pomognem siromašnim ljudima i zato te molim da na moj žiro račun uplatiš 100 eura, koji bi mi pomogli da platim taj fantomski dug državi, vratim tebi novac i riješim se materijalnih okova koji me nemilosrdno stežu.
Hvala na pomoći i humanosti
tvoj Emir Kusturica