Za
ona imena koja čak niti na papirnatoj rezervaciji u zadimljenoj birtiji
ne mogu stajati jedno uz drugo. Iz milijun razloga.
Čiji dlanovi neće
mirisati na ruže, a dah gasiti svijeće, čija gola bedra nisu u crvenom,
klišeiziranom donjem rublju. Za one ljubavi koje šutimo. Svima, pa i
sebi. Priče što su prekinute bez kraja i tako osuđene da zauvijek žive.
Momenti koji nam bilo kad i bilo gdje od srca mogu načiniti
izudaranu, punu rupa pikado tablu. Rečenice što su izgovorene samo
jednom i nikad se više neće vratiti. “Bojim se sebe kad sam kraj tebe.
Da mi kažeš da skočim s mosta, uradio bih to.
“ Osjećaj kojeg jutrima
redovno ispireš iz usta, kao nekad peračice odjeću na rijeci. Uzalud.
Sjećanja koje svake noći kidaš u glavi kao poster sa zida kojeg si
prerastao. Džaba.
Za sve one što su oko sebe izgradili zidove, hladnije
od najhladnijeg stećka, da bi ih se i Mak Dizdar prepao. Zbog trenutaka
ludila, nježnosti i strasti, kad sve do podneva nisi mogao raspoznati
šta je bio san, a šta stvarnost. Kad ste kao osuđenici na smrt koji se
sreću prvi i zadnji put. I imate na raspolaganju samo usne i dvije
minute.
Za one ljubavi što postoje samo u mrklom mraku, daleko od svega i
svih, tamo između pišanja i spavanja, kad se sretnemo sami sa sobom u
zrcalu. Pa se naslonimo na lavabo da nas održi na nogama. A oči nam
čatrnja koja se prelijeva poslije olujnog juga. Sebi nije dobro lagati.
Jer nema tog Valentinova, filma ili knjige…Jok. Ovo traje kad sve
prestane.
Kad se spusti zastor u kinu, kad prođe dugi popis glumaca na
mračnom platnu, kad se u žamoru raziđe publika i navuče zadnja
naramenica grudnjaka u zadnjem redu, traje i kad iziđeš na cestu, na
vjetar, na mrzlu zimu, traje kroz sva godišnja doba dok hodaš do stana,
traje s kim god legneš i kad god se probudiš. Gdje god se probudiš.
U
djetinjstvu su nam visoku temperaturu i groznicu gasili mokrim čaršafom i
rakijavim čarapama. Ali taj osjećaj…jači je od kompletne narodne
medicine, moderne farmacije i rakije. Ko nije doživio, zdrav je i sretan
čovjek.