Malala Jusafzaj je znana kao borkinja za ljudska prava i kao model za borbu protiv represije i za svima dostupno obrazovanje (naročito curama/ženama). U posljednje dvije godine, nakon što je ranjena od strane talibana, svi, od rock zvijezda i religijskih vođa, sportista i političara su ujedinjeni u njenoj beatifikaciji. Tu je u pravu George Galloway kada kaže da ne bi ni znali za nju da je ubijena u napadu (britanskog ili američkog) drona, ali pošto se priča Malale uklapa (tj. odgovara) zapadnom narativu orijentalnog ugnjetavanja, mi svi znamo njeno ime. Kao što Assed Baig piše: “Ovo je priča o djevojci koja je spašena od strane bijelog muškarca. Nakon što je prebačena u Ujedinjeno Kraljevstvo, Zapad se može dobro osjećati jer je spasio jednu nevinu djevojčicu od divljih muškaraca iz njene rodne zemlje. To je historijski rasistički narativ koji je institucionaliziran.
Novinari i političari su se utrkivali u tome ko će izvještavati i komentarisati slučaj. Priča o nevinom djetetu koje je upucano od strane divljaka samo jer je zahtijevalo obrazovanje, i onda dolazi vitez u sjajnom oklopu da je spasi. Akcije Zapada: bombardovanje, okupacije, ratovi se sada čine opravdanim – vidite, rekli smo vam, evo zašto intervenišemo, da spasimo starosjedioce.”
Manje je pak poznato to da je Malala zapravo marksistkinja – socijalistkinja.
2012. godine, Malala je učestvovala u nacionalnoj Marxističkoj ljetnoj školi, gdje je i dostavila poruku 32. kongresu Pakistanskoj sekciji IMT-a (International Marxist Tendency, Internacionalna Marxistička Tendencija) kojima se zahvalila “što su joj dali priliku da govori na prošlogodišnjoj Marxističkoj ljetnoj školi u Swatu (grad u Pakistanu), i što su je upoznali sa idejama marxizma i socijalizma.” Poruka je glasila ovako:
“Uvjerena sam da je socijalizam jedini odgovor i pozivam sve drugove da vode tu borbu do pobjede. Jedino socijalizam će nas osloboditi lanaca fanatizma i eksploatacije.”
Nobel kao instrument ideologije
Ove godine, Nobelova nagrada za mir dodijeljena je u srijedu (simbolično na Dan ljudskih prava) Malali Jusafzej i Kailašu Satiartiju iz Indije, za “njihovu borbu protiv represije nad djecom i mladima i za prava sve djece na obrazovanje”. Nakon što je 2009. godine dodjeljena Obami “za njegove izvanredne napore na jačanju međunarodne diplomatije i saradnje među narodima ” i Evropskoj Uniji 2012. godine zato što “više od šest desetljeća pridonosi napretku, miru i pomirenju, demokratiji i ljudskim pravima u Evropi ” može se činiti da Nobelova nagrada za mir opet ima smisla. No, dok Zapad aplaudira Malalai (kao što bi i trebao), bojim se da bi to moglo biti iz pogrešnih razloga, ili iz pogrešne perspektive.
Uloga Nobelove nagrade, kao najprestižnije institucije, prema Sarah Brouillette, jeste da univerzalizira partikularitet kao neupitni standard kojemu bi svi trebali težiti – što je funkcija svake ideologije.
Od Drugog svjetskog rata standard za odabir nagrade stopio se u model liberalnog, humanističkog, idealističkog univerzalizma, koji teži naglasiti moralnu dvojakost, borbu pojedinca sa savješću, i otvoreno apolitične komentare svjetskih događaja. Doxa nagrade sadrži pretpostavku neideološke vjere u razdvojenost intelektualca od društvenog i političkog, i sugerira da samo oni koji prihvaćaju ovu konačnu odvojenost imaju biti smatrani ozbiljnim misliocima. Kada se radi o odabiru dobitnika (u ovom slučaju i dobitnice), Nobelov odbor ne razmatra njegov ili njen rad kao izraz proturječnih društvenih i historijskih procesa. Ne predstavlja ga kao filtriranje ili isticanje određenih društvenih kodova. Umjesto toga, odbor jasno podržava idealističku sliku o dobitniku/dobitnici kao usamljenom izvoru i pokretaču kreativnih inovacija, izražajnom biću čija autentična izvornost rezultira jedinstvenim aktom/naporom.
Ova vjera u temeljitu razdvojenost djelovanja od ideologije nesumnjivo je ideološka, i pojavljuje se unutar određenih historijskih okolnosti. Unutar historijskih okolnosti kada je nastupio “kraj kraja historije” i gdje se sve više pojavljuju pojedinci, grupe, pokreti i stranke koje prkose i bore se protiv neoliberalne ideologije, davanje Nobelove nagrade Malali izvrsno služi liberalnoj ideologiji, jer Malalu od političkog subjekta, pretvara u liberalni (politički) objekt, reducirajući njeno (socijalističko) opredjeljenje i borbu na jedan partikularitet – borbu za obrazovanje, bez radikalnih promjena na nacionalnom i svjetskom nivou. Sve ovo se moglo isčitati iz njenog govora na samoj dodjeli Nobelove nagrade.
Za razliku od Nelsona Mandele, Malala možda nije svjesna kako je njen vlastiti (politički) uspjeh i njeno izdizanje u univerzalnog heroja maska za gorki poraz. Njena univerzalna slava je znak da ona zapravo nije uznemirila više-manje dominantni globalni poredak moći – već da je, iako moramo priznati njenu borbu i napore za bolji svijet, dobijanjem Nobelove nagrade, ona zapravo izgubila.