Al Jazeera Balkans danas donosi
jednu od onih priča koje ostavljaju bez daha. I kako kaže njen autor
Fahrudin Vojić, najteže su one ljubavne, a najradosnije porodične, koje
govore o snovima ostvarenim nakon godina bola i tuge. Jedna takva priča
dolazi nam ovih dana iz krajiškog grada Bužima, a govori o sinu i ocu
koji su jedan drugoga pronašli nakon 50 godina razdvojenosti.
Ibrahim Kišmetović (76) iz sela Kišmetovići kod Bužima nedavno je
upoznao sina Wolfganga, koji živi i radi u Beču. Ta spoznaja natjerala
je starom Krajišniku suze radosnice na oči, a javnosti otkrila jednu
drugu stranu krajiških auslendera, koji su iz bivše Jugoslavije odlazili
na posao u susjedne zemlje Austriju i Njemačku. Ibrahimova priča je
poput one sa malih ekrana, iz remek djela holivudskih majstora filmske
čarolije. Ona govori o surovosti života tipičnog krajiškog čovjeka i
problemima s kojima se suočavao potkraj šezdesetih godina prošlog
stoljeća.
Ibrahima je lokalna firma čiji uposlenik je bio poslala na rad u
austrijski grad Linz. Tu je upoznao Austrijanku po imenu Marianne
Maresch, s kojom je počeo kraću vezu, iz koje se izrodilo nešto o čemu
nije mogao niti sanjati, piše AJB.
Ibrahim je ispričao kako je 1967. otišao na rad u Austriju i tu upoznao
djevojku s kojom se zabavljao dva mjeseca, a kad je završio s poslovnim
obavezama, vratio se kući u Bužim. Godinu kasnije ga je djevojka
obavijestila da je rodila sina.
"Pošto sam ja već imao sina od dvije godine i suprugu, uništio sam
pismo, a ona se više nikada nije javljala. Nisam ni vjerovao u to,
mislio sam da laže. A onda sam ostao zatečen kada mi se javio čovjek
srednjih godina preko Facebooka i pitao me da li sam radio tih godina u
Austriji i poznavao ženu po imenu Marianne", priča Ibrahim, još uvijek
pod snažnim dojmovima nove spoznaje.
Onaj dio kojeg se Ibrahim pomalo stidio da ispriča kazao je njegov rođak
Samir Kišmetović. Ovaj Bužimljanin se mnogo sviđao ne samo Marianne,
već i njenoj majci, koja je po svaku cijenu željela da joj bude zet, te
je odvela Ibrahima u grad i kupila mu odijelo i lijepo ga spremila, ne
bi li se svidioo njenom suprugu. Međutim, stari Austrijanac nije
simpatizirao Jugoslavene i užasnuo se i na samu pomisao da mu jedan
takav bude zet. Ibrahimu je to dobro došlo kao pravi izgovor kako bi se
izvukao iz neugodne situacije i vratio se kući. Sudbina je ipak htjela
da sina, u kojeg je sumnjao da postoji, otkrije nakon 50 godina, i to
zahvaljujući društvenim mrežama.
"Jednog dana otvorio sam ovu kutiju (mobilni telefon) i ugledao neko
pismo (poruku) da mi je došlo. Kad sam otvorio, ugledao sam pitanje u
kojem je pisalo: 'Jesi li ti radio 1967. godine u Austriji?', i slika
njegova. Kada sam pokazao ženi, ona mi je rekla: 'Pa to ti je sin!' Čim
je vidjela kako izgleda, nije imala dileme. Odem kod komšije preko puta i
zovnemo ga, a on nam se javi i kaže da sačekamo dvadesetak minuta, da
dovede prevodioca. Zatim je došla njegova djevojka, koja je iz Hrvatske,
i prevodila nam. Pričali smo dugo, ali on ne poznaje ništa u Linzu, jer
mu se majka udala kada je imao pet godina i odvela ga sa sobom u Beč.
Na kraju mi je rekao da će doći u Bosnu, ali sutradan se opet javio i
kazao da ipak neće doći sve dok ja prvo ne dođem u Beč, da uradimo DNK
analizu. Otišao sam, uradio analizu i platio. Koštalo me 380 eura, te
nakon jednog dana, dobili rezultate, koji su potvrdili da sam njegov
otac. Zagrlio me, izljubio i ostao sam nekoliko dana kod njega. Bilo je
svega - i suza, i radosti, nakon što smo otkrili jedan drugog i to
potvrdili DNK analizom", priča Ibrahim i dodaje kako su tada kanule prve
suze radosnice, a emocije proradile i osjećaji se izmiješali, piše Al
Jazeera Balkans.
Pored toga što je Wolfgang odrastao bez oca, majka mu nikada nije ni
ispričala, niti otkrila ko mu je, ustvari, otac. Ta istina za njega bi
zauvijek ostala obavijena velom tajne i misterije da nije bilo majčinog
brata, koji mu je otkrio njegov pravi identitet. Kada je imao 13 godina
Wolfganga je ujak stavio pred sebe i kazao mu ko je, šta je i čiji je.
Tako je mladi Austrijanac saznao da mu je otac Bošnjak i da živi negdje
na području općine Bosanska Krupa te da se zove Ibrahim Kišmetović.
Sad, kada je imao puno ime i prezime, Wolfgang se mogao upustiti u
dublje istraživanje korijena. Tragao je danima i mjesecima za svojim
ocem, a njegova supruga, koja je iz Hrvatske, u tome mu je nesebično
pomagala. Uprkos velikoj želji i ogromnom trudu, Wolfgang možda nikada
ne bi pronašao oca da on nije, sasvim slučajno, na nagovor sinova,
otvorio profil na popularnoj društvenoj mreži Facebook i tako se spojio
sa svojim ocem nakon 50 godina.
"Tragao sam za ocem, želeći da ga upoznam, i radostan sam, jer sam to
konačno ostvario nakon toliko godina. Planiram doći u Bosnu i
Hercegovinu, da upoznam njegov rodni kraj i mjesto gdje je odrastao.
Također, želim se upoznati s njegovim sinovima Enverom i Elvisom, koji
žive u Austriji, u gradu Feldkirch. Ovo je za mene vrlo važan trenutak u
životu i sretan sam zbog toga", kaže Wolfgang.
Marianne je umrla prije desetak godina, od šećerne bolesti. Ibrahim je
od nje stariji nekoliko godina, ali se ipak "drži". Tako je sudbina
htjela da se Ibrahim upozna sa sinom za kojeg nije ni znao da postoji.