S Ivanom Čolovićem, poznatim antropologom i autorom nedavno objavljene knjige „Smrt na Kosovu polju“,
razgovaramo o suvremenim političkim mitovima, „nebeskoj Srbiji“,
Aleksandru Vučiću i šansama modernizacije političkog života na Balkanu.
Čolović će sudjelovati na tribini koja će se održati u utorak, 13.
lipnja u HND-u s početkom u 20 sati.
Jedan od vaših ključnih termina vezanih uz političku kulturu
je „teror identiteta“: kako se on manifestira danas, kada svjedočimo
porastu populizma ne samo na Balkanu nego i u čitavom svijetu?
Koliko vidim, još smo na udaru tog terora, odnosno nasilnog nametanja
nacionalnog i verskog identiteta kao svetinje kojoj se svi imaju
bespogovorno klanjati. U ime te svetinje se i danas kod nas, kao i u
mnogim drugim zemljama, vlada ljudima, onime šta misle i u šta veruju, a
bogami i onime šta imaju. I populizam je, barem kod nas, strategija
kojom se narod ubeđuje da vitalno zavisi od identiteta, da ima da bude
srećan da ga vlast ne hrani hlebom nego identitetom. Drugim rečima, naš
današnji, postkomunistički populizam zapravo je masovni nacionalizam,
nacionalizam za narod.
Ne treba zaboraviti da je nacionalizam ideologija elite i da je on u
izvornom obliku daleko od naroda. Sada i narod svaki dan sluša njemu
prilagođenu bajku o identitetu, saznaje da je on njen tvorac i da je ta
bajka narodna književnost. Uostalom, to važi i za druge ideologije, pa i
za komunizam. Ali mi sada nemamo komunistički populizam, nego samo
nešto malo elitnog komunizma, onog koji ispovedaju npr. male grupe
studenata.
S druge strane rasprostranjeno je mišljenje kako živimo u
postideološkom vremenu, u kojem se brišu granice između kultura, naroda i
država. Kako u tome odvojiti istinske vrijednosti od jeftinih proizvoda
masovne i globalne kulture?
Ne znam da li je postideološko vreme igde nastupilo, ne mogu da
zamislim politiku bez ideološke podloge. Moguće je da se ta podloga
menja, da danas nije vidljiva i eksplicitna, ali u svakom slučaju mi u
ovom delu sveta još nismo u tom postideološkom vremenu. Kad govorimo o
globalnoj kulturi, nisam pristalica teorije da ona ne neguje istinske
vrednosti. Štaviše, imam utisak da u globalnom ili transnacionalnom
kulturnom prostoru nastaju dela vrhunskog kvaliteta.
Koliko je danas – uz dominaciju drugačijih, jeftinijih i
bržih oblika komunikacije i masovne zabave – moguć „pravovaljan“ pristup
znanju, kulturi i umjetnosti?
Vrednosti klasične i moderne kulture ne moraju da budu ugrožene
razvojem tehnologija, naprotiv, mogu da dobiju novu potvrdu, novu
publiku i novo mesto u svetu. Nedavno sam čitao Murakamijev roman „Kafka
na obali mora“ u kome se pominju neka Betovenova i Hajdnova dela. Kad
sam na Jutjubu potražio ta dela, našao sam komentare onih koji su to
isto uradili, među njima i mnoge koje je takođe potaknuo Murakami. Dakle
želju da slušate neko klasično muzičko delo može da vam pobudi jedan
globalno popularan japanski pisac, a najbrže i najlakše ćete da je
zadovoljite putem interneta.
Danas je participacija građana na mnogim nivoima dovedena u
pitanje: socijalnu ili političku mobilizaciju vode direktori kompanija,
poslodavci i političari koji samo menadžeriraju odnose između javnih
poslova i kapitala. Kako se snaći u nečemu što Boris Buden naziva
civilizacijskom apatijom?
Da, rasprostranjeno je mišljenje da politika nije za fine ljude, da
pojedinac, pogotovo pošten čovek, ne može tu ništa da promeni. Ipak, ne
bih potcenjivao ono šta se radi u civilnom društvu. To, sudeći prema
primerima u Srbiji i Hrvatskoj, ne potcenjuju ni partije na vlasti. To
se vidi i po tome šta vlasti te dve zemlje potiču stvaranje lažnih
nevladinih organizacija, u nameri da pokažu kako je civilni sektor
podeljen. I, pre svega, da bi zadatak ometanja akcija civilnog sektora i
raznih manifestacija građanskog otpora mogle da povere takvim lažnim
nevladinim organizacijama, a ne policiji i vojsci. Inače, civilizacijska
apatija nije neka nova pojava. Podsetili ste me na Židovu sotiju
„Močvare“, u kojoj je glavna tema ta vrsta apatije, na šta ukazuje i
njezin naslov, a koja je objavljena krajem 19. veka kao ironična slika
apatičnog i apolitičnog francuskog društva tog vremena.
Čini se posvuda da su šanse humanističke, građanske i
tolerantne ljevice manje nego ikada. Možete li zamisliti obnovu takvih
vrijednosti u dogledno vrijeme, kroz npr. dvadeset godina?
Slažem se, ni ja se ne bih kladio da ćemo uskoro imati takvu obnovu.
Ali mogu da zamislim da će se tako nešto ipak dogoditi za dve decenije i
želim da se to dogodi, mada ću ja tada verovatno biti sprečen da to
proslavim sa vama mlađima.
Kako objašnjavate snažnu podršku što je na izborima u Srbiji
dobiva Aleksandar Vučić i njegova partija? I gdje je ta zemlja na
današnjoj skali društvene i političke stvarnosti?
Zahvaljujući svakodnevnom pojavljivanju u medijima, Vučić je uspeo da
uveri veliki broj ljudi da je on najjači u Srbiji jer je pokazao da je
sva vlast u njegovim rukama. Nema na vidiku nikoga ko bi mogao da bude
tako jak: njegovi glavni konkurenti se i ne trude predstaviti sebe kao
osobe sposobne da uzmu svu vlast, oni koji će državom upravljati kao
strogi razredni starešina. Nude podelu vlasti, demokratiju,
departizaciju i slične stvari, a publika to tumači kao znak slabosti. Ne
bih hteo da osuđujem glasače u Srbiji, zato šta ovde još nismo osetili
blagodeti stvarne demokratije, nepoverljivi smo prema njoj i uzdamo se u
jake ljude, kao što su bili Pašić, Tito, Milošević…
Kako kulturološki objašnjavate potonuće demokratsko-lijeve
opcije u Srbiji, koja je bila na vlasti i vrlo prisutna u stvarnosti od
5. oktobra 2000. do izbora 2012., odnosno dolaska SNS-a na čelo države?
Vreme od 5. oktobra do dolaska SNS-a na vlast podelio bih na dva
perioda. Prvi je onaj u kome je započeo program izgradnje demokratske,
građanske Srbije i koji je završio ubistvom Zorana Đinđića, a drugi onaj
u kome su njegovi naslednici počeli da se približavaju Miloševićevim
naslednicima, uveravajući nas da je i njima mesto na političkoj sceni
demokratske Srbije. Ali nisu bili zadovoljni bilo kojim mestom, nego su
se vratili na ono koje su i pre imali – glavno. Kao šta je poznato, nisu
se ustručavali da od Đinđićevih naslednika preuzmu takozvanu evropsku
agendu, shvatili su da ih ona ne sprečava da nastave Miloševićevu
politiku prema Kosovu i da se još više približe Rusiji, zemlji koja je
dala utočište nekima od najvažniji ljudi njegovog režima, uključujući mu
i ženu, tvorca zloglasnog JUL-a.
Vaša najnovija knjiga „Smrt na Kosovu polju“ bavi se, kako
navodite u predgovoru, ideološkim i političkim funkcijama sjećanja na
Kosovsku bitku: kakva je ideološka i politička interpretacija te bitke u
današnjoj Srbiji?
Tu je došlo do nekih promena u odnosu na vreme kad je Milošević, kao i
srpski političari u Bosni, Hrvatskoj i Crnoj Gori, upotrebljavao
sećanje na Kosovsku bitku ili, tačnije, na tom sećanju izgrađen
politički mit, u svrhe svoje političke i ratne propagande. Posle
izgubljenog rata na Kosovu 1999. godine došlo je do pada vrednosti
kosovskog mita na političkom tržištu. Neki političari su pokušali da to
stanje poprave i da taj mit održe u političkom životu. Jedan od poteza
da se to postigne bila je odluka političkog vrha Srbije i Republike
Srpske da se najveća proslava Vidovdana održi 28. juna 2014. u
Višegradu, odnosno u spomeničkom kompleksu koji je napravio Emir
Kusturica i nazvao ga Andrićgradom. Tako se, kako sam u knjizi napisao,
Gazimestan preselio u Bosnu.
Često se spominje i termin „nebeske Srbije“, jednog od simbola kosovskog mita?
Najveću promenu poslednjih godina predstavlja to šta se neki
političari, i to najvažniji, deklarativno odriču kosovskog mita i
„nebeske Srbije“. Tako je Ivica Dačić 2013. govorio da je njegova vlada
dobila mandat da radi za zemaljsku, a ne za nebesku Srbiju. Pre neki dan
to je ponovio i Vučić. Rekao je da želi da se oslobodi mitskog pristupa
Kosovu i o njemu pokrene dijalog bez predrasuda. Međutim, da ga ne
treba ozbiljno shvatiti govori i to šta je odmah dodao da taj
demitologizovani dijalog mora da ostane u okviru Ustava, a u Ustavu
stoji famozna preambula da je Kosovo neotuđivi deo Srbije, za šta osnove
postoje samo u mitu. Takođe, u tekstu zakletve koju je položio kao novi
predsednik Srbije stoji da mu je prva obaveza da čuva Kosovo u sastavu
Srbije. Kako je to moguće bez mitskog pristupa, ostaje da se vidi.
Često u svojim knjigama podvrgavate kritičkoj analizi
nacionalizam, uskogrudnost i primitivnu svijest. Postoji li i nešto što
bi se moglo nazvati pozitivnim mitom?
O tome se odavno vode razgovori među proučavaocima političkih mitova.
Jedni, koje običnom zovemo funkcionalistima, misle da su mitovi
neodvojivi od politike, da nema politike bez mitova i da oni mogu da
budu u službi i demokratske i liberalne politike. Drugi, čija je
pozicija meni bliža, misle da oslanjanje na mitove isključuje kritičku
svest i slobodu izbora, da prihvatanje mitova nije stvar slobodne volje,
nego nametanja pod pretnjom sankcija.
Što bi bila alternativa inzistiranju na nacionalnom
identitetu, koji je i danas u Srbiji motivacijski faktor osjećanja i
djelovanja širokih slojeva stanovništva? Drugim riječima, na koji je
način moguće obnoviti pozitivan ljudski kapital i društvo u cjelini?
Bliska mi je ideja da je alternativa društvu zamišljenom kao
identitetska zajednica, odnosno neka vrsta etničkoga kolektiva,
organskog ili duhovnog, politička zajednica koju u životu održava
međusobna solidarnost njenih građana i poštovanje zakona, ono šta su
idejni tvorci takvih kolektiva zvali društvenim ugovorom. Za Srbiju koja
će ići putem te alternative zalagali su se mnogi intelektualci i
političari u prošlosti, ali ona je do danas ostala samo alternativa,
neiskorišćeni kapital i neiskorišćena šansa.
Vaša Biblioteka XX vek vrijedno istrajava, unatoč mnogim i
prošlim i aktualnim iskušenjima i nedaćama. Kad se podvuče crta ispod
46-godišnjeg postojanja, što smatrate najznačajnijim postignućima
njezina djelovanja?
Za mene je najvažnije što je i posle nestanka Jugoslavije zadržala
svoj transnacionalni karakter, odnosno zadržala autore i čitaoce na
prostoru cele naše regije. Ona je i danas neka vrsta zajedničke
postjugoslovenske radionice za proizvodnju znanja u društvenim i
humanističkim naukama. To potvrđuje i naš katalog i pozivi iz kulturnih
centara izvan Srbije da predstavimo pojedina izdanja ili celu
biblioteku. Nedavno smo imali promociju u Brčkom, održanu na poziv
Brčanskoga demokratskog foruma, kao i u Zagrebu, u sklopu četvrtog
izdanja Kliofesta.
Novosti, 11.06.2017.