Bilo je reči o tome kako se ignorišu značajni datumi vezani za
antifašističku borbu, da li je glavni uzrok negativnog odnosa prema
antifašizmu to što se on vezuje za komunizam i Jugoslaviju, da li se u
Hrvatskoj obnavljaju partizanski spomenici koji su porušeni nakon
raspada Jugoslavije, o promeni naziva ulica koje su nosile imena
narodnih heroja i partizanskih boraca, kako su četnici u Srbiji
proglašeni antifašistima, kako su u Hrvatskoj ustaški zločini
izjednačavaju sa partizanskim, o odnosu Katoličke i Srpske pravoslavne
crkve prema antifašizmu, kao i o tome kako je antifašizam očišćen od
bratstva i jedinstva.
U Hrvatskoj se slavi dan antifašističke borbe,
to je 22. juni, jer je tog dana 1941. godine osnovana prva partizanska
jedinica u Hrvatskoj. Antifašizam se pominje i u hrvatskom ustavu. Znači
li to da u Hrvatskoj antifašistička tradicija ima tretman kakav
zaslužuje?
Dragan Markovina: Ma kakvi. To je jedna isključivo
površinska fasada koja služi za konzumaciju prema vani – prema Europskoj
uniji i međunarodnoj zajednici, dočim u zemlji bilježimo razne pojave
revizionizma, potpune negacije i zapravo otvorenog raskida sa
antifašističkom tradicijom. Kada već govorimo o danu antifašističke
borbe, to jeste o 22. lipnju, tu vrijedi zabilježiti jednu stvar. Doista
je tog dana 1941. u Sisku formiran prvi partizanski odred. U bivšoj
Jugoslaviji kao dan ustanka u Hrvatskoj slavio se 27. srpnja, kada je
podignut ustanak u Srbu, međutim Tuđman, koji je bio glavni inicijator
promjene datuma, tvrdio je da je to bila zlonamjerna interpretacija i da
je ustanak u Srbu dubiozan, pa je ponudio novi datum – 22. lipnja. Pri
tome je zanemaren jedan drugi bitan datum, a to je 7. svibnja 1941, kada
je u Splitu, u kamenolomu na Marjanu, na Svetog Duju, dakle na dan
zaštitnika grada, osnovan Prvi udarni partizanski odred, gdje su se
ljudi skupili, naoružali i odlučili pokrenuti oružanu borbu u samom
gradu. Tako da se postavlja pitanje – kad se već mijenjao datum – zašto
nije izabran splitski datum.
Kakva je situacija u Srbiji, pominje li se antifašizam u ustavu i da li se obeležava dan antifašističke borbe?
Srđan Milošević: U Srbiji je situacija nešto
jednostavnija utoliko što se antifašizam u ustavu ne pominje kao neka
vrednosna kategorija, tako da je izbegnuto i površinsko fasadiranje. U
Srbiji se osim 9. maja, koji je međunarodni praznik pobede nad fašizmom,
ne obeležava nijedan drugi datum antifašističke borbe. Ne obeležava se,
dakle, antifašistička borba ljudi sa ovog prostora, jer se u
pomiriteljskoj paradigmi koja je zavladala u Srbiji posle 2000. godine –
mislim na izjednačavanje četnika i partizana – očigledno želelo izbeći
bilo kakvo konfrontiranje između te dve kulture sećanja, pa se onda
stalo na stanovište da ne treba obeležavati nijedan datum koji je vezan
za antifašističku borbu. Naravno, mnogima bi bilo milije da se obeležava
datum koji bi se odnosio na četničku borbu, ali to bi bilo besmisleno,
jer valjda i oni koji su progurali izjednačavanje četnika i partizana ne
bi bili u stanju da odu toliko daleko da proslavljaju nekakve datume
navodne četničke antifašističke borbe. I kada toga već nema, onda je
potisnuto i sve ono što se ticalo važnih datuma partizanske borbe.
Dragan Markovina: Iskreno da kažem, bio bih sretniji
da je i u Hrvatskoj takvo stanje kao što je u Srbiji, jer onda ne bismo
svjedočili cinizmu gdje, zapravo, predstavnici lokalnih vlasti HDZ-a
održe formalne govore u povodu nekih datuma antifašitičke borbe, a vidi
se da im do toga nije stalo i da je to samo maska za javnost.
U Hrvatskoj je nakon raspada Jugoslavije porušeno oko tri hiljade partizanskih spomenika. Da li su neki od njih obnovljeni?
Dragan Markovina: Vrlo rijetki su obnovljeni. Znam
da je jedan obnovljen u Pisku kod Makarske, ali ta obnova je plaćena
angažiranjem lokalne zajednice. Prije nekoliko godina u organizaciji
Radničkog nogometnog kluba Split obnovljen je spomenik streljanim
mladićima iz Prvog splitskog odreda, jer su to bili njihovi prvotimci.
Ima još nekoliko takvih slučajeva, ali ništa od toga nije urađeno
državnom voljom. Najindikativniji primjer kako se država odnosi prema
spomenicima antifašističke borbe je dubrovački spomenik Borac na
stražikojeg je napravio poznati akademski kipar Frano Kršinić. Taj
spomenik je godinama stajao na Trgu oružja, a onda je početkom
devedesetih miniran i jako oštećen. Nakon toga su sa tog mjesta maknuti i
spomenik i postolje – i do danas nisu vraćeni. A taj spomenik spada u
zaštićene spomenike kulture Republike Hrvatske. Na kraju su dubrovački
antifašisti u očaju pokrenuli peticiju da se taj spomenik vrati na staro
mjesto u izvornom obliku i tu peticiju je potpisalo nekoliko stotina
vrlo uglednih ljudi, između ostalih i predsjednik Ivo Josipović i
premijer Zoran Milanović, i brojni drugi ljudi koji su danas u vlasti,
ali ništa nije urađeno. To je najklasičniji dokaz koliko je zaklinjanje u
antifašizam isključivo deklarativne naravi.
U Srbiji partizanski spomenici uglavnom nisu porušeni. Oni su potpuno zapušteni.
Srđan Milošević: Tako je. Oni su zapušteni i nemaju
više funkciju mesta sećanja. Oni nemaju nikakvo mesto u javnoj kulturi
sećanja. Neki su se srušili zbog neodržavanja, a bilo je i slučajeva
namernog skrnavljenja partizanskih spomenika, iako to nije dobilo
masovne razmere. Ti spomenici danas suštinski ne predstavljaju ništa.
U Hrvatskoj su, koliko znam, promenjena imena
mnogih ulica koje su nosile imena narodnih heroja i partizanskih boraca.
Da li je bar nešto ostalo?
Dragan Markovina: Zavisi gdje. U Istri i Rijeci nije
promijenjeno ništa ili krajnje minimalno. Dočim u Splitu, gdje je
gotovo više od pola grada na ovaj ili onaj način sudjelovao u
antifašističkoj borbi, danas nemate nijednu ulicu koja je posvećena
antifašizmu, pa čak ni nekome ko baštini lijevu tradiciju. U Zagrebu je
taj proces bio polovičan. Imena brojnih ulica su promijenjena, s tim da
je ostao Trg Maršala Tita, a desnica se uporno bori da se i to
promijeni. Trgu žrtava fašizma je bilo promijenjeno ime, pa su više od
deset godina trajali prosvjedi – i tek nakon pada HDZ-a taj trg je
ponovo dobio svoje staro ime. Situacija je onakva kakva je današnja
podjela u Hrvatskoj. U Istri i Rijeci, gdje je ljevica uvijek
pobjeđivala, nije se ništa desilo, dok je u Dalmaciji gotovo sve maknuto
– u Dubrovniku, Splitu, Zadru i Šibeniku. U Zagrebu je taj proces došao
do pola.
Srđan Milošević: U Srbiji je slična situacija. Ulice
su menjale imena zavisno od toga kako su se menjale lokalne vlasti.
Kada bi neka izrazitija desničarska struja došla na vlast, ona je
menjala imena ulica. Inače, režimu devedesetih godina je na neki način
odgovaralo da se poziva na antifašističke tradicije, tako da tada nisu
masovno menjana imena ulica. Ulice su tada izgubili jedino svi nesrpski
komunisti, naročito u Beogradu, gde je promenjeno i ime ulice Maršala
Tita, mada to nije bilo slučaj u nekim mestima u unutrašnjosti. Posebno
je paradigmatičan slučaj ulice koja je nosila ime Alije Alijagića,
mladog komuniste koji je izvršio atentat na Milorada Draškovića,
ministra policije odgovornog za donošenje Obznane. Ta ulica je promenila
ime i nazvana je po Miloradu Draškoviću. Tu se vidi izrazito osvetnički
poriv onih koji su želeli da menjanjem imena ulica menjaju i kulturu
sećanja.
Šta je glavni uzrok negativnog odnosa prema antifašizmu u Hrvatskoj? Da li to što se on vezuje za komunizam i za Jugoslaviju?
Dragan Markovina: Čujte, da se ne lažemo, čitava
paradigma takozvane demokratske Hrvatske, odnosno samostalne Hrvatske,
je izgrađena na negaciji prethodnog režima. Tako da je, bez obzira što
je Hrvatska formalno sljedbenica ZAVNOH-a, HDZ-ov režim napravio sve da
se predstavi kao potpuno drugačiji od socijalističke Jugoslavije i u
tome je uspio. Ukinuto je samoupravljanje. Srbi su izbačeni iz ustava,
obračunalo se sa antifašističkom baštinom i rehabilitiran je na svaki
mogući način, osim baš izravno, ustaški režim. Sve je to urađeno pod
onom Tuđmanovom parolom pomirbe i njegovim zazivanjem da će ga povjest
smjestiti uz bok Franciska Franka kao spasitelja zapadne civilizacije.
Kada imate takav režim, naravno da se on mora obračunati sa
konstitutivnim mitovima onoga što je zatekao, jer da je antifašistička
tradicija preživjela u bilo kojoj varijanti, ostala bi i društvena
životnost socijalističkog vremena, a to nikome nije odgovaralo. Zbog
toga je obračun bio tako brutalan. Otvorena su vrata ljudima iz
emigracije, dakle ljudima koji su na ovaj ili onaj način simpatizirali
NDH, poput ministra odbrane Gojka Šuška, a – sa druge strane – ponuđen
je koncept pomirbe, s tim da je ta pomirba, kada je ogolimo od fraza,
zapravo značila – poštedićemo vas, ali prihvatite nacionalističku
Hrvatsku.
Da li se i u Srbiji antifašizam omalovažava zbog činjenice da su njegovi nosioci bili komunisti?
Srđan Milošević: To je neposredan razlog. U pitanju
je i identifikacija antifašizma sa socijalističkom Jugoislavijom od koje
se pravi potpuna distanca. I u Srbiji je, posebno nakon 2000. godine,
aktuelan pomiriteljski narativ koji ide za tim da izjednači četnike i
partizane. Tome se priključuju i snage koje su bile nosioci kolaboracije
u Srbiji, mislim na Nedića i Ljotića. Ide se za tim da se svi oni na
neki način pomire u srpstvu. Sada je aktuelna nova fazu u odnosu prema
antifašizmu. On se deklarativno uvažava – to smo imali prilike naročito
da vidimo prilikom nedavne proslave sedamdesete godišnjice oslobođenja
Beograda – ali je taj takozvani antifašizam u novom tumačenju očišćen od
svega onoga što su bile njegove suštinske vrednosti na ovom prostoru, a
to je pre svega bratstvo i jedinstvo. Onog trenutka kada ste
partizanske jedinice očistili od svih drugih naroda i kada ste
partizanski pokret proglasili isključivo srpskim, poništili ste suštinu
antifašizma. Antifašizm u kome nema mesta za Tita, u kome nema mesta za
hrvatske, slovenačke i borce drugih naroda – taj antifašizam je jedna
perverzija i on ne zaslužuje da se tako naziva.
Nedavno je na državnoj televiziji, u
najgledanijem terminu, emitovana serija u kojoj su četnici ispali veći
borci protiv nemačkog okupatora nego partizani?
Srđan Milošević: Ni najgledaniji termin, čini mi se,
nije mogao da pomogne toj seriji da bude zaista i gledana. Međutim,
činjenica je da se vlast i dobar deo društva odnose prema četnicima kao
prema antifašistima. Ta linija izjednačavanja je dominantna u srpskom
društvu, posebno kada je reč o eliti, tako da se može reći da se
četnički pokret tretira kao antifašistički.
Dragan Markovina: U Hrvatskoj bilježimo isti proces o
kome je govorio kolega Milošević. Potiču ga sama udruženja antifašista,
koja uglavnom vode ljudi koji su na ovaj ili onaj način vezani uz
Socijaldemokratsku partiju – to je bivši Savez komunista – koja je sada
na vlasti. Oni inzistiraju na slavljenju partizanske borbe, ali je čiste
od svega što nije vezano uz nacionalno. Na isti način kao što to rade u
Srbiji. Uvijek se spominje da je antifašistička borba preteča
Domovinskog rata, a nikad se ne spominju druge dvije komponente –
socijalistička revolucija i stvarnaje federalne Jugoslavije kao poruke
bratstva i jedinstva. Protura se priča da je čitav povjesni ciklus
usmjeren ka ostvarivanju nacionalne samostalne države i da je jedna od
tih etapa bila i partizanska borba. Mislim da je to laž i blasfemija,
ali to se zaista događa.
Kakav je odnos vlasti u Hrvatskoj prema ustaštvu?
Dragan Markovina: Ustaštvo je doista odbačeno u
široj javnosti. Odbacuje ga i vlast u kojoj nikada nije ni bilo
simpatizera tog pokreta, čak i od strane HDZ-a. Postoji, međutim, nešto
drugo. Kako se ustaški režim ni na koji način ne može rehabilitirati,
niti se išta pozitivno može naći u tome, sada se događa jedan proces na
valu europske deklaracije o danu sjećanja na žrtve totalitarnih režima u
kojoj su izjednačeni zločini nacizma i staljinizma. Uporno se pokušava
partizanski pokret spustiti na razinu NDH i na neki način predstaviti da
su to dva ista zla kojih smo se, hvala bogu, riješili ranih devedesetih
godina. Tako da danas imamo komisiju, koju je pokrenulo Ministarstvo
branitelja – i u kojoj sudjeluje i predsjednik Sabora Josip Leko – koja
je odlučila da se postave spomen obilježja na 82 mjesta stradanja. Pri
tome od ta 82 mjesta – 79 ih je gdje su partizani stvarno ili navodno
nekoga ubili, jedno je gdje su Njemci nekoga pogubili, a dva se odnose
na žrtve ustaškog režima. To je jasna poruka da se treba prije svega
obračunati sa zločinima komunizma. A koliko je to perverzno govori jedan
drugi podatak. Već dvije godine, otkako se to obilježava, izaslanstvo
Sabora i Minstarstva branitelja ide najprije u logor Jadovno – to je
ustaški logor, preteča Jasenovca, gdje je ubijeno preko 25.000 ljudi – i
tamo položi vijenac, a onda odu do jame Jazovka gdje su partizani ubili
par stotina ustaških vojnika. Dakle, u istu ravan se stavlja jedan
nacistički logor, gdje su ubijani ljudi druge nacije i vjere, sa
osvetničkim ubojstvom kolaboracionističkih vojnika.
Zanimljivo je da je antifašizam u Srbiji nedavno
doživeo satisfakciju zahvaljući poseti ruskog predsednika Putina koji
je došao da prisustvuje vojnoj paradi povodom 70. godišnjice oslobođenja
Beograda. Beograd su oslobodile jedinice Crvene armije zajedno sa
partizanskim jedinicama. Za Putina je to bila antifašitička borba i tu
nije moglo biti mesta ni za kakve četnike, mada je bilo pokušaja da na
paradi bude i njihovih obeležja.
Srđan Milošević: Da, s tim što bih ja rekao da je to
bila tužna satisfakcija, odnosno da to nije bila nikakva satisfakcija
za antifašizam. To je bila samo još jedna demonstracija pervertovanog
odnosa prema antifašističkoj tradiciji, jer je predsednik Putin bio
generator svega toga, pa su se organizatori parade potrudili da udovolje
savremenim ideološkim kretanjima u Rusiji. To je bio razlog što je
antifašizam bio istaknut u prvi plan tokom te proslave. Taj pervertovani
odnos može se videti i kada se danas pominje Koča Popović – on je sada
postao neka vrsta paradigme srpskog partizana, pa je čak i Zagrebačka
ulica preimenovana u ulicu Koče Popovića. Mene ti ljudi koji danas
govore o antifašizmu podsećaju na nekakve klovnove u prevelikim cipelama
i prevelikim odelima. Sve to, zaista, izgledalo groteskno i ostavlja
gorak ukus.
Kako se Katolička crkva u Hrvatskoj odnosi prema antifašizmu?
Dragan Markovina: A kako će se odnositi? Odnosi se s
potpunom negacijom i nekad potpuno otvorenom, a nekad vrlo prozirnom
podrškom NDH nostalgiji. Evo nekoliko najtipičnijih primjera. Sisački
biskup Vlado Košić je, govoreći prigodom proslave dana grada Siska,
rekao da on nema šta raditi tamo gdje se slave komunističke ubojice i
zločinci. Katolički tjednik Glas koncila redovito daje prostor izvjesnom
Mladenu Iveziću koji je navodno povjesničar i koji negira da je u
Jasenovcu postojao bilo kakav logor i da je bilo tko tu stradao.
Kardinal Bozanić, čovjek koji je dugo odbijao da se pojavi u Jasenovcu,
konačno je 2009. godine tamo ipak otišao. Došao je tamo, krenuo prema
Kamenom cvijetu i onda se na pola puta zaustavio, okrenuo se i otišao
niti jednom riječju ne objasnivši taj svoj postupak. Vrlo je jasno da se
Katolička crkva ni na koji način nije suočila sa svojom ulogom u Drugom
svjetskom ratu, a njeno temeljno obilježje je radikalni antikomunizam.
Kakav je odnos Srpske pravoslavne crkve prema antifašizmu?
Srđan Milošević: Srpska pravoslavna crkva je tokom
Drugog svetskog rata dosta stradala, ali je činjenica da su srpski
sveštenici – tamo gde srpski narod nije bio izložen pogromima –
podržavali ili čak neposredno učestvovali u ratnim zločinima, a crkva je
takve ljude proglasila za svece. Tako da ona ima veliku odgovornost za
čitav niz zločina koji su tada počinjeni. Srpska pravoslavna crkva je
bila i ostala ključni generator i inkubator nacionalizma koji je
eksplodirao tokom devedesetih godina. Zapravo je ona ključna
antikomunistička institucija u srpskom društvu.
U zaključku, može li se reći da je danas antifaštička tradicija i u Srbiji i Hrvatskoj značajno marginalizovana?
Srđan Milošević: Ona je marginalizovana s tim što ta
marginalizacija, rekao bih, ima svoje pravo ime – ona je naprosto
pervertovana. Ona je lažirana i utoliko je situacija opasnija. Naime,
kao što sam već rekao, antifašistička tradicija je nacionalizovana i
očišćena od svoje suštine koja je bila izražena kroz ideju o bratstvu i
jedinstvu. Ona je bila revolucionarna i komuinistička. To je sve ono od
čega savremena Srbija pravi otklon. Iako u poslednje vreme postoji
tendencija pozivanja na antifašizam, ovde više ne postoji nijedan
sadržaj jugoslovenskog antifašizma. Zbog toga i kažem da je reč o jednom
pervertovanom pojmu, jer je antifašizam očišćen od svojih suštinskih
elemenata, a to su bratstvo i jedinstvo, komunistička ideja i ideja
Jugoslavije. Bez toga antifašizam nema nikakvog smisla.
Dragan Markovina: Antifašitička tradicija u
Hrvatskoj je dobila pravo građanstva na način da je, evo, nedavno
službeno proslavljena 70. obljetnica oslobođenja Splita. Došao je i
predsjednik Josipović. Dogovoreno je da iduće godine grad Zagreb
službeno obilježi 70. godina od oslobođenja. Međutim, događa se ono o
čemu smo govorili. Antifašitička tradicija je dobila pravo građanstva
utoliko što se partizanskim borcima priznaje da su branili domovinu od
okupatora. Dakle, borili su se za Hrvatsku, a u potpunosti se zanemaruje
socijalna revolucija i njihova borba za federalnu Jugoslaviju i uopće
za ideju zajedništva jugoslavenskih naroda, pa i za bratstvo hrvatskog i
srpskog naroda u Hrvatskoj. Dakle, dobila je pravo građanstva tek kada
je očišćena od tih elemenata.
Izvor Radio Slobodna Evropa