Trebao bih biti negdje uz more, u Komiži na Visu, na primjer.Bio bi
sunčan rujanski dan. Ujutro bih od ribara kupio svježe ulovljene skuše,
očistio ih na starim novinama i ispekao na žeravi od lozja. Objedovao
bih ribu i blitvu, sve obilno zaliveno finim maslinovim uljem, a zatim
se ispružio na ležaljci pod odrinom, slušajući pjenušanje valova na
oblucima, zujanje osa koje piju slatki sok iz prezrelih boba grožđa i Neila Younga, ‘Long May You Run’ sa stereo uređaja
I onda bih usnuo.
Nešto kasnije prikrao bi mi se na prstima jedan vragolasti mladić s
dugačkom travkom u ruci. Vrhom travke dirao bi me nježno po uhu,
sklopljenim očima, gurao mi je u poluotvorena usta i nosnice, vedro
iščekujući da se u snu namrštim i uzmem meškoljiti i češati. Ali, moja
bi reakcija izostala i on bi uskoro shvatio što se dogodilo.
“Mama!” viknuo bi ulazeći u kuću. “Mama, djed je umro.”
Mučenička smrt
Ovaj mi je prizor došao u mislima prije nekoliko dana dok sam na
portalima pratio rasplet napete drame u Parizu, gdje su se dvojica
arapskih terorista s taocem zatvorili u jednoj štampariji i policiji
prkosno poručili kako žele umrijeti mučeničkom smrću. Mučenička smrt,
koje budale, rekao sam u sebi uzrujano i zgađeno. Ovaj svijet valja
napustiti na ljepši, dostojanstveniji način, u dubokoj starosti, sit,
nasmiješen, tiho i bez boli, okružen najmilijima na nekakvom čarobnom
mjestu poput Komiže.
I na trenutak me je ispunila čudna tuga za teroristima. Unatoč
činjenici da su njih dvojica dan ranije hladnokrvno smaknuli dvanaest
ljudi, suosjećao sam s ubojicama koji će uskoro pasti izrešetani
kuršumima francuskog redarstva, potresla me glupost i besmisao, porazila
spoznaja kako je do toga tragičnog finala došlo tek zbog poremećenog
trabunjanja nekakvog hodže, koji je dečkima obećao kako će njihov
sumanuti zločin biti nagrađen raspomamljenom redaljkom sa četrdeset
dženetskih djevica.
Četrdeset glupača koje su umrle, a da nikome nisu dale: može li se
uopće zamisliti imbecilniji razlog da prospeš crijeva u tridesetoj? I ne
kontam baš, kako je to islamska teologija uredila, zar bestjelesna duša
na ahiretu uopće može doživjeti nekakva osobeno tjelesna zadovoljstva? I
kakav je to, napokon, Bog? Zar je On doista odvratna, cinična nakaza i
čudovište da od bijednih bića koje je na vlastitu priliku načinio traži
da žive u muci, da mrze i ubijaju druge i jednakom, nasilnom smrću
skončavaju?
Perverzna naslada
A nije samo muslimanski Bog takav, kako s perverznom nasladom i kroz
jedva suspregnuti cerek tvrde islamofobne hulje u televizijskim
studijima. Nepromišljena je oholost vjerovati da smo mi kršćani i naši
vođe bolji, civiliziraniji od arapskih fanatika. Jer, vidite, priča o
svetom zadatku čije će izvršenje biti nagrađeno vječnim blaženstvom s
obiljem seksa, a kojom je onaj hodža nahuckao braću Kouachi da s otkočenim kalašnjikovima upadnu u redakciju Charlie Hebdoa, nije u bitnome drugačija od obećanja koje je papa Urban Drugi
dao u Clermontu 1095. godine. Taj visoki svećenik i katolički blaženik,
čiji blagdan slavimo 29. srpnja, rekao je zapravo jednaku stvar: svi
koji padnu u borbi protiv nevjernika, bez razlike, bili oni vitezovi ili
pješaci, bogati plemići opasani mačevima drški ukrašenih draguljima,
kao i siromašni pučani s prostim jasenovim lukovima, bit će odriješeni
od svih grijeha i nevini kao netom kršteno dojenče s bojnog polja
stupiti ravno pred lice Božije.
Prije nego išta rečete o džihadu, svakako biste morali znati jednu
stvar. Džihade smo i mi vodili i još ih vodimo. Sveti rat, u kojemu
poginule čeka raj ili dženet, takva nekakva zagrobna na vrbi svirala
koju nikad nitko nije vidio, i naši svećenici vole. I popovi i fratri
tvrde kako je blagoslovljeno i bogougodno mrziti i ubijati.
Slušam posljednjih dana zabrinute kršćane po kafićima. Redom su svi
šokirani okrutnim mahnitanjem islamskih radikala. I ne ide im u glavu,
majko sveta, oni jednostavno ne mogu pojmiti kakvi su to ljudi? A ja bih
im rekao: “Želite li znati kakvi su to ljudi, pogledajte se u ogledalo,
prijatelji”. Jer, jednakim smo zvjerstvima i mi ushićeno klicali, ili
ih barem šutke prihvaćali. Sjećate li se onoga biskupa koji je osuđenog
ratnog zločinca Darija Kordića prije nekog vremena nazvao Isusom Kristom?
Pamtite li zatim one redovnice što su prije četrnaest godina smjerno
mrmorile ružarije da veliki Bog na nebesima spasi od sudskog progona
ubojicu Mirka Norca? Po čemu su, objasnite mi, molim vas, ti
valjani i dobri kršćani bolji od onoga valjanog i dobrog hožde kod
kojega su braća Kouachi dvaput tjedno odlazila na vjeronauk?
Križarsko klanje
Obećanjem Urbana Drugog počelo je križarsko klanje, jedna od
najgroznijih, najsramotnijih epizoda u cijeloj povijesti čovječanstva,
gdje je neprijateljska, muslimanska strana, svakako valja i to
spomenuti, često bila milosrdnija, časnija i plemenitija od naše
kršćanske. “Kloni se nepotrebnog ubijanja jer krv nikad ne spava”,
savjetovao je mudri i oprezni saracenski vojskovođa Saladin jednoga od
dvojih sinova. I zaista ne spava. Premda je od sabora u Clermontu prošlo
više od tisuću godina, probudila se ponovno prošlog tjedna, vrela i
ljepljiva krv nekih nedužnih, bezazlenih, nasmijanih ljudi poprskala je
zidove redakcije jednog satiričkog tjednika.
Ako se iz toga bezumlja išta umno dade zaključiti, onda je to samo
jedna činjenica. Mi smo, svaki od nas, i jedni i drugi, istodobno i
žrtve i ubojice, naša je krv prolivena i mi smo tu krv prolili.
Preuzeto sa jutarnji.hr