Cenzurisanje govora ukida našu slobodu da biramo šta da prihvatimo od
drugih i šta da izrazimo pred drugima i neminovno vodi u depresiju.
Kada strah dominira, prava sreća nestaje, a individualna snaga volje
presušuje. Rasuđivanje postaje iskrivljeno, a racionalnost nam izmiče iz
ruku. Grupno ponašanje postaje divlje, abnormalno i nasilno.
Kada država kontroliše ili blokira protok informacija, ona ne samo da
potvrđuje svoju apsolutnu moć, već istovremeno izaziva i dobrovoljno
potčinjavanje i priznanje svoje dominacije od strane ljudi nad kojima
vlada. To, zauzvrat, podržava aksiom poniženih: prihvati zavisnost zarad
praktične koristi.
Najelegantniji način da se prilagodite cenzuri je to da se podvrgnete
autocenzuri. Ovo je savršen metod da umirite moćnike i pripremite teren
za obostrano korisnu razmenu. Poslušnički činovi koji donose mala
zadovoljstva mogu izgledati nebitno; ali bez njih, brutalni sistem
cenzure ne bi bio moguć.
Za ljude koji prihvataju pasivnu poziciju u odnosu prema vlastima,
„snalaženje“ postaje najviša vrednost. Oni se smeju, klanjaju i klimaju
glavom, i takvo ponašanje obično vodi životu koji je udoban i lišen
nevolja. Taj stav je u osnovi defanzivan. Jasno je da u svakoj raspravi u
kojoj je jedna strana ućutkana, tvrdnje druge strane neće biti izložene
sumnji.
To je situacija koju imamo danas u Kini: samoućutkana većina,
udvorice moćnog režima, ogorčeni na ljude poput mene koji se usuđuju da
se usprotive režimu, zapravo su dvostruko ogorčeni, jer znaju da je
njihova poniženost samoskrivljena. Tako samoodbrana postaje i samouteha.
Pošto je sistemu cenzure neophodna saradnja i prećutni pristanak
cenzurisanih, ne slažem se sa uobičajenim gledištem da su cenzurisani
naprosto žrtve. Dobrovoljna autocenzura donosi koristi osobi koja joj se
podvrgava i sistem ne bi funkcionisao bez ovog aspekta dobrovoljnosti.
Ljudi koji su spremni da se cenzurišu, podložni su raznovrsnim
moralnim izazovima. Oni nikada nisu bili žrtve, niti će to ikada biti,
uprkos povremenom prolivanju krokodilskih suza. Svaki put kada pokažu
servilnost, oni ugreju srca autoritaraca i nanesu štetu ljudima koji
protestuju. Njihov kukavičluk se širi i doprinosi moralnom kolapsu našeg
društva. Ako ti ljudi veruju da je kolaboracija jedini način da izbegnu
opasnost da i sami postanu žrtve, onda je to bauljanje po mraku koje se
neće dobro završiti.
Sistem automatski nagrađuje saradnju običnih ljudi; nema potrebe da
se oni međusobno nadmeću za ove nagrade. Ali menadžeri umetničkih i
kulturnih projekata moraju da učine više od toga: moraju proaktivno
pokazati da „razumeju“ i da će se prilagoditi autoritarcima i zaštititi
njihovu sliku u javnosti. Oni znaju da projektu, a možda i celoj
organizaciji, preti ukidanje ako bilo šta izazove nezadovoljstvo na
vrhu.
U takvom sistemu, gde umetnička dela uspevaju ili propadaju ne u
slobodnoj utakmici, već u skladu sa korumpiranim kriterijumima, svaki
stvaralac koji poseduje bilo kakvu autentičnu vitalnost mora da se pravi
glup i pristane na prećutne sporazume.
Dobro je poznato da meni nije dopušteno da govorim u bilo kom javnom
forumu. Moje ime je izbrisano sa svih javnih medija. Nije mi dopušteno
da putujem po Kini i zabranjen mi je pristup državnim medijima, na
kojima sam inače redovno napadan. Komentatori sa državnih medija
pretvaraju se da su nepristrasni, ali to je nemoguće pošto se nalaze iza
zaštitne zavese države. Oni se ne bave temama kao što je sloboda govora
ili kvalitet života ogromne većine Kineza. Specijalnost su im
beskrupulozni napadi na glasove koji su već skrajnuti.
Moja virtuelna egzistencija, ako je tako možemo nazvati,
postoji samo među onim ljudima koji su izabrali da obrate pažnju na
mene, a oni se dele u dve kategorije: one koji vide moje ponašanje kao
osnažujuće za smisao sopstvenih života, i one koji me vide kao nekog ko
ometa njihov put ka koristi, i koji mi to ne mogu oprostiti.
Tek kada Kina bude ponudila pravične i pravedne platforme za
izražavanje javnog mišljenja, postaće moguće da nađemo zajednički jezik.
Podržavam osnivanje takvih platformi. To bi trebalo da bude prvi
princip omogućavanja društvene pravde. Ali tamo gde je sve lažno, svako
ko ustane u odbranu istine izgleda naivan, pa čak i detinjast. Zaključio
sam da je ovaj put „naivnosti“ jedini koji mi je ostao otvoren. Imam
obavezu da budem jednako uskouman kao i oni „uskoumni“ Ujguri i
Tibetanci o kojima slušamo.
Umetnik je pokretač, on učestvuje u politici. Naročito u vreme
istorijskih promena, estetske vrednosti su uvek u prednosti. Društvo
koje proganja ljude koji istrajavaju u individualnim vrednostima je
necivilizovano i lišeno budućnosti.
Kada osoba iznese svoje vrednosti u javnost, standardi i etika te
osobe, ali i celog društva, mogu biti izloženi sumnji. Individualna
sloboda izražavanja stimuliše jasniju razmenu mišljenja i argumenata. To
je princip koji se nalazi u osnovi moje filozofije umetnosti.
Cenzura u Kini ograničava saznanje i vrednosti, a to je ključ za
nametanje ideološkog ropstva. Činim sve što je u mojoj moći da
razotkrijem surovosti, one suptilne kao i one manje suptilne. Kako
stvari danas stoje, racionalni otpor može biti zasnovan samo na malim
činovima pojedinaca. Kada omanem, odgovornost je samo moja, ali prava
koja zahtevam pripadaju svima.
I ideološki robovi se mogu pobuniti. Na kraju, oni to uvek i učine.
The New York Times, 06.05.2017.
Preveo Rastislav Dinić
Peščanik.net, 27.05.2017.