Stari je umro prije 33 godine. Većina je tada plakala. Najviše oni koji Staroga nikad nisu vidjeli, a kamoli riječ s njim prozborili. Što je bilo vrlo neuobičajeno, s obzirom da je imao 88 godina i narod je trebao pokazivati sreću i veselje što je i toliko poživio. Bilo bi zanimljivo znanstveno analizirati historijsku istinu – zašto su ljudi plakali za 88-godišnjim starcem. Možda bi odgovor na to pitanje razjasnio tko smo, kakvi smo i zašto smo takvi.
Bez vizije i istinskog opredjeljenja da ovome gradu i svim njegovim stanovnicima bude bolje pa time i čitavoj BiH, poslijeratnu obnovu grada uglavnom je pratila ogromna doza nesnalaženja i haotičnog rasta u čijoj pozadini je ne tako rijetko bio skorojevićki diletantizam, moguće čak i odsustvo dobrih namjera. Pri tome za upravljačke struikture grada, kao da uopće nisu bila važna mišljenja struke i nauke, a pogotovo ne primjena međunardnih standarda u strateškim poslovima planiranja upravljanja urbanim razvojem bh. prijestonice.
Mama je zapiljila se tati drito u facu. Onda je ona pitala: „Znači, ti ne misliš da je Kragićka jedna obična kurbetina i dramfulja?“ Tata je naboja sa perunom fetu pomidore iz salate i rekao je: „Ljubav ne poznaje moralna ograničenja!“ Onda je mama pružila ruku da tatu pomilki po kosi i rekla je: „A ti si meni jedna nježnica, mišu! Nisan imala blage da si tako sentimentalističan!“ Tata je rekao: „Nisan ja sentimentalističan, nego sam realističan! Samo ne znam jel Kragić za to zna ili ne zna!“
Savjeti su vrlo jasni. Svoje dijete morate voljeti beskrajno i bezuvjetno. Osluškivati njegove potrebe. Ako ih ne čujete krenite ih pogađati sistemom pokušaja i pogrešaka. Cipele naručite preko interneta iz Londona, neka crknu od zavisti klinci u vrtiću kad vašu princezu ugledaju u tenisicama optočenim poludragim kamenjem.
Nema tko drugi biti, razmišljao sam gledajući plakate koji su uzbunili Sisak i Hrvatsku. A plakati, valja priznati, ubojito sugestivni, efektni, jasni, precizni i duhoviti: s lijeve strane crna i prljava ruka na žuljevitom dlanu drži petokraku zvijezdu sa srpom i čekićem, dok s desna bijela i čista ruka na njegovanom dlanu drži plastično raspelo. Jebemti, pomislih, tko god da se sjetio, sjajno se sjetio!
Pa kada je iscijeđena korupcijom i birokracijom ta golema državna sisa malo presahla i sad već visi poput osušene dojke stare babe, sindikalno smo užasno nervozni. Ne zato što je s nje otpalo 400 tisuća rudarskih usta, nego zato jer u ovom našem 'radikalnom neoliberalizmu' daje 3 posto manje mlijeka.Pišem ovo samo zato jer sam i ja na toj državnoj sisi. Pa će mi po prvi puta doista biti neugodno prošetat Maksimirom pred svima onima koji nisu. Praznik rada i onaj kazan s grahom makar jednom bi doista trebali pripadati samo radnicima u privatnom sektoru i onima koji su to nekad bili.
Kačavenda, onaj naš građanin Vasilije K., sasvim je novi tip anti-heroja, strahovit proizvod zapadnog Balkana s kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog veka – ekstremno egoistični sociopata koji je predugo živeo jednu od najvećih laži koje su ikada ikome pošle za rukom, dekadentan do bola i zao do srži. A opšte je poznata činjenica, na žalost, da se danas podlaci takvog kalibra kreću po samim vrhovima Srpske pravoslavne crkve da Kačavenda, ma kako impresivno njegovo zlo da bilo, u toj ekipi nikako nije jedini. Možda ni najgori.