Zašto desnica u evropskim kulturama poslije francuske revolucije nije ostvarila nešto posebno zanimljivo, dok je pobuna i kritika u evropskim kulturama, dakle ljevica, dala nebrojena remek-dela u svim oblicima umetničkog izražavanja, podjednako u višem i nižem registru. Zašto su se iz višegodišnjeg desničarskog sna jeftine i niske populističke kulture tako brzo i sjajno probudile post-diktatorske kulture, kao portugalska, turska, španska, grčka?
Danas kada se sticanje bogatstva, brzo i zaprepašćujuće, vrednuje više nego bilo koja druga ljudska aktivnost, svaki hitan slučaj ili katastrofalna bolest doživljavaju se kao nečija prilika da se obogati više nego što je mogao da sanja. Nije ni čudo što je naše zdravstvo toliko skuplje nego u bilo kojoj drugoj razvijenoj zemlji sveta, gde ne samo što su troškovi niži nego i ljudi žive mnogo duže od nas. Za razliku od nas, druge zemlje imaju uvrnutu ideju da profitu nije mesto tamo gde se pre svega uzima u obzir osnovna pristojnost koju ljudi duguju jedni drugima, pa iz tog razloga regulišu cene životno važnih lekova i operacija.
Masovni pokreti praktikuju građansku neposlušnost kada prepoznaju da glatko funkcionisanje društva zavisi od njihovog organizovanja, gašenja ili aktivnog ometanja. Ove stvari potpuno izluđuju političare. Na ovaj način društvo napreduje.Ponekad je najveća snaga pokreta njihova sposobnost da ometaju. Zato ovdje predstavljamo pet primjera građanske neposlušnosti....
Još uvijek oko nas žive ljudi koji ne bulje u ekran pet sati dnevno. Za njih će moja knjiga biti nešto novo. Za vas koji ste sa mnom gotovo svaki dan ja sam pročitana knjiga. Nemojte tako. Dok sam čitala odabrane tekstove, prvo, pomislila sam, tko je ovo napisao, drugo, žalila sam tu sirotu ženu koja ima tisuću problema.Ostavio ju je muž, sita je lošeg seksa, krepao joj je pas, ljubavnik zbog sitne djece neće ostaviti ženu, i još sirotica živi u Hrvatskoj. Čovjeku mojih godina svaka je knjiga u ruci dosad nepročitana. Da skratim. Radujem se što sam pozvana u Beograd. Veseli me što ću prvi put u životu ući u jedan Hyatt. Nije to mala stvar, biti gospođa jednom u životu i to punih sedam sati.
Najmanje pet stotina godina ima da se u Bosni i Hercegovini posuđuju tuđe zdravstvene knjižice i lične karte, nitko živ više ne zna tko je ovdje kome jetrva, a tko svekrva, tko je muž, a tko otac, kojemu je begu otac pravoslavac, kojemu paši majka katolkinja, što je nama Ajša, a što Sulejman Veličanstveni, i je li on na kraju Baričin ili Ajšin: cijela je historija Bosne jedna turska sapunica.
"Mlad i sposoban" će u politici eventualno završiti ako je zaista nepopravljiv idealist, a i onda će mu se zgaditi nakon par godina. Takvih znam desetak.Tko nam onda ostaje? Ostaju nam drugoligaši bez ideje skloni korupciji, pogotovo na lokalnoj razini. Ovo je priča o jednom od njih.U srednjoj je bio solidna trojka. Nit mirišljav nit smrdljiv, sa svima a ni s kim. Niti jedan od lumena kojima su proricali spektakularne kraijere, niti jedan od "problema" kojima su proricali propast ali im ipak priznavali šarm. Već si tu vidio da je naš junak lignjoliki birokrat u nastajanju....
I tako će, za petnaestak dana, umjesto da se bavi tekućim i aktuelnim dvadeset prvim vijekom, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine da se vrati u – dvanaesti. Kao u onim starim francuskim komedijama kad se jedna cifra na vratima hotelske sobe preokrene pa soba broj 16 odjednom postane soba broj 19, kao u Hendrixovoj pjesmi, odnosno njenoj varijaciji u izvedbi Plavog orkestra, gdje se 6 pretvara u 9, tako se i kod bh. parlamentaraca pukom permutacijom 21 pretvara u 12, pa se oni, umjesto da donose zakone i propise prikladne za dvadeset i prvi vijek, odlučuju baviti poveljom iz dvanaestog.
Filmska umjetnost je oduvijek predstavljala vrlo važan kotačić propagandne mašinerije. Primjera je mnogo, od Hitlera koji je znao povući ogroman broj vojnika i teškog naoružanja sa položaja za potrebe snimanja promotivnih filmova pa sve do Holivuda koji je svijetom pronio sliku o američkom društvu kao najnaprednijem u bilo kojem pogledu, koje uz to svima pruža jednaku šansu za uspjeh.
Prijateljica i kuma pokazale su mi fotke sa maturalne zabave svojih sinova. Dva prekrasna, visoka, mršava dečka prvi put u životu utegnuta u odijela vratila su me nekoliko desetljeća unazad. Da li je moguće da današnja djeca osjećaju isto uzbuđenje koje smo mi osjećali pred sto godina? Hotel Kvarner u Opatiji, kristalni luster, svirali su Opatijski suveniri koji, navodno, još sviraju. ??? A stariji su od mene? Tko ih diže na stejdž?