Politička korektnost bila je svetinja. U mizernom parku, klupa sa posvetom studentkinji koja je umrla mlada, i čiji su roditelji platili za klupu: bilo je čak i pojedinačnih polica u biblioteci koje su bile posveta nekog studenta ili roditelja. Jedan od studenata, u džemperu čija su se oba rukava vidljivo parala me je pozvao na predstavu u univerzitetskom pozorištu. U savršeno opremljenom pozorištu, opet izgrađenom pre Tečer, igrali su Šeridana tako da mi je dah zastajao – mogli su odmah doći na BITEF. Cena ulaznica bila je smešna.
Jasno je da današnji mediji prevazilaze okvire uobičajenog diskursa i zalaze u područje uobličavanja ljudske kulture. Stalno svetlucanje ekrana, moderna uspavanka, zaslužno je za trijumf simulacije i zabave bez kraja, uz mnoštvo slogana, logoreičnih ćeretanja ni o čemu, uz stalni blagoslov našeg sponzora.
Tri dana prije no što će brojni dvojni državljani Republike Bosne i Hercegovine pohrliti na birališta kako bi izvršili svoju građansku dužnost glasanja za predsjednika Republike Hrvatske, iz zapadnoga Mostara je odaslan - citiram - dramatičan odgovor hrvatskoga političkog vodstva na proces dekonstituiranja Hrvata u BiH.
Četrdeset godina je prošlo otkad je Salvador Aljende poginuo u palati La Mineda u Santijagu, pokušavajući da se odbrani kalašnjikovim koji mu je poklonio Fidel Kastro. U ovom članku iz New Statesmana objavljenom u martu 1974, nobelovac Gabrijel Garsija Markes analizira Aljendeov rad u Čileu, poslove njegovih suparnika sa Sjedinjenim državama i uspon njegovog naslednika – generala Avgusta Pinočea.
U Crnoj Gori prigovora na izbore ne fali. Jedan posebno interesantan je onaj na „glasanje preminulih osoba“, odnosno ljudi koji su umrli a i dalje su upisani u birački spisak. Jedna NVO čak tvrdi da je 6000 mrtvih i dalje upisano u birački spisak te da to može dovesti do ozbiljnih manipulacija tokom izbornog procesa.
Pa da je Nepoznati Počinitelj otišao doma po onih pet slova. Ukoliko Splićanima danas iz nekog razloga ne odgovara uspomena na Natka Nodila, čovjeka koji je, jebiga, život posvetio jedinstvu Hrvata i Srba, mnogo poštenije – hrvatska domobranska sintaksa, naime, u ovom kontekstu dopušta spominjati poštenje – bilo bi ukloniti cijelu ploču i gospodina Nodila sahraniti u masovnu grobnicu hrvatskog pamćenja. To bi, međutim, bilo tek dovoljno pošteno, ali ne i dovoljno šupački. A u ovom gradu jedini je društveno poželjan odnos prema prošlosti, čak i kad je ona stotinu pedeset godina stara – šupački.
Jedva se u obilju života kojim vrvi država Bosna i Hercegovina može zamijetiti pribran i razuman životni oblik. U vicevima, glupi su Bosanci. U stvarnosti, besprimjerna, ajnštajnovski neograničena ludost krasi i Bosance, i Hercegovce, i Srbe, i Hrvate, i Bošnjake, i judeo-kršćane, i muslimane, i ateiste, i agnostike, i obrazovane i neobrazovane, i obrezane i neobrezane, i konstitutivne i ostale, i profesionalce i amatere, i umjetnike i naučnike, i vjernike i nevjernike.
Kada i ako bosanskohercegovačko društvo ozdravi, fakulteti i škole novinarstva zvat će se po Viktoru Ivančiću, Borisu Dežuloviću, Predragu Luciću, Petru Lukoviću... A kada internetski forumi postanu nešto više od elektronskih zidova javnih WC-a, svi dokoni mudraci sa njih će sve budale koje su spremne Lucića optužiti za promicanje zločina, nazvati kako i spada. Dakle, budalama
Jedino što je jučer bilo novo i zanimljivo jest preferencijalni sustav glasovanja koji je biračima napokon omogućio da utječu na stranačke liste. Sudeći po neugodnom iskustvu koje se s Ružom Tomašić dogodilo HDZ-u, a umalo i s Jozom Radošem SDP-u, možemo biti prilično sigurni da ni Zoran Milanović ni Tomislav Karamarko neće dopustiti da se on tako lako primijeni i na domaće izbore. Pa se ovih 12 izabranih nemaju što stidjeti svog mizernog 20-postotnog legitimiteta u Europskom parlamentu