Da sam ja netko rekla bih svojim najmilijima, spalite me u tišini. Zabranite lokalnim novinama da objavljujući čitulje na meni mrtvoj zarađuju. Ne dajte da mi na grobu sere bilo tko uvjeren da sam ja u urni zato jer sam to zaslužila a on ili ona u urnu neće nikad, trajlalalala. Svakome kome padne na pamet da me javno spomene u bilo kom dirljivom kontekstu recite da sam mu za života poručila neka se jebe. Neka se jebe!
Vezanih ruku zbog glomaznog nastavničkog programa koji treba zgurati u 45 minuta ili dva polugodišta, a koji su po svemu sudeći pisali oni što nikad nisu uzeli dnevnik u ruke ili spremali dijete u škole, sa životnim iskustvom što može stati u kraću pismenu vježbu, mlade učiteljice se dovijaju da djeci prenesu znanje s kojim ni same nisu načisto.
Definiranje pravog Hrvata prilično je zajeban posao, pa oko definicije još nemamo nacionalni konsenzus, zbog čega je svakom haharu dozvoljeno ispaljivati svoju, pa tako i potpisniku ovog teksta.
Definiranje pravog Hrvata prilično je zajeban posao, pa oko definicije još nemamo nacionalni konsenzus, zbog čega je svakom haharu dozvoljeno ispaljivati svoju, pa tako i potpisniku ovog teksta.
Njemu je stalno trebala neka grupa ljudi s kojom bi on popravljao ovaj naopaki svijet. Trebala mu je redakcija, ustrojena kao omladinska radna brigada, trebala mu je partija, čiji će se članovi boriti za jednakost, pravdu i poštenje, i za one najslabije, nesretne i obespravljene. A stalno mu se događalo da u brigadi i u redakciji on bude jedini vjernik. Ljudi lako zamrze one koji istinski vjeruju. I svojom im mržnjom nasjednu na srce. Ni od čega srce tako ne stradava kao od mržnje. Ako ne od vlastite, onda od tuđe.
Da se odmah razumemo, ja vrlo dobro znam ko je Tomislav Nikolić. I uprkos tome mislim da je predsednikova izjava da „kleči i traži pomilovanje za Srbiju zbog zločina koji je izvršen u Srebrenici“ značajna i u nekom smislu nacionalno obavezujuća.
Zašto onda riječ „Sirija“ nije danas na našim usnama? Prije dvadeset godina, 1993, svi su govorili o Bosni. Prije deset godina, 2003, svi su govorili o Iraku.
Bila mi je godišnjica braka. Za muža sam pripremila njegovo omiljeno jelo, kuhanu janjeću glavu. Životinja je bila porijeklom sa Malih Srakana. Male Srakane su otočić kraj Lošinja. Majke kovrdžavih životinja tamo pasu slanu travu u nezagađenom okolišu a moj muž voli slano iako ne smije slano jer ima visok tlak. Međutim doktor mu je rekao, ako jedete sol iz jagnjeće, a možda mu je rekao janjeće, glave tlak će vam ostati normalan.