Baš kao što se kod dežurnih piskarala nekog sistema pronalaze sličnosti u idejama kojim se vode i načinu na koji prezentuju iste, tako se i kod filmskih junaka paradigmatičnih uradaka jednostavno može uočiti matrica po kojoj su stvoreni. Kroz analizu različitih filmskih ostvarenja primjetićemo sličnosti između popularnih turskih, američkih i jugoslovenskih mačo junaka, kao i sličnosti u načinu na koji su ljudi izražavali vlastito oduševljenje viđenim na ekranu.
Jugoslovenski san
Bata Živojinović, šmeker starog kova, imao je srce veliko k’o Rusiju i pogled na koga drugarice nisu mogle ostati imune. Narodnim masama je prikazivao sliku hrabrog i poštenog partizana koji uspjeva osujetiti sve nevaljale neprijateljske namjere – čovjeka koji je već sve ono što svaki prosječni čovjek želi da postane. (Zanimljivo je da je film “Valter brani Sarajevo” svoju najveću popularnost stekao u Bosni i Hercegovini i dalekoj Kini. Kakve li su tada snove, zaboga, sanjali Kinezi?) U tom filmu Bata Živojinović ubija tačno 68 Švaba što ga svrstava rame uz rame sa junacima novomilenijskih pucačina koje vrve od specijalnih efekata.
Jugoslovenski san koji je imortalizovao Sinan Sakić stihovima – “Hteo je ženu ko svaki čovek, pa kupi zemlju kraj planinskog vrela i šljivik mali za rakiju i kućicu na kraju sela” je svoje najveće obožavaoce stekao u onim ljudima koji su svojim potomcima dali ime Valter. Najčešći su baš ti ljudi bili oni koji su, ne znajući za bolje ili iz nekog drugog razloga, tadašnju Jugoslaviju zaista zamišljali kao zenit čovječanstva.
Dezorijentiranost i beznadežnost bosanskohercegovačkog društva ogleda se u činjenici da 40 godina poslije Bosanci i Hercegovci nisu kreirali ni jedan brend sličan Valteru, pa ga raznorazni muzikanti i jebivjetri i dan-danas dozivaju da se vrati i da nekom jebe mater.
Pojednostavljenja su vrlo opasna kada pričamo o onom što se dogodilo u bivšoj državi, no možda Živojinović najbolje oslikava situaciju na koncu Jugoslavije svojim ulaskom u parlament Srbije kao član tadašnje stranke Slobodana Miloševića. Epizode u kojima je na filmskom platnu tamanio unutrašnje i vanjske neprijatelje apsolvirane su i leže zabačene u arhivama televizijskih stanica, kao što i biva sa pilot-epizodama koje nisu ispunila očekivanja i ostalim neprofitabilnim projektima.
Pored igranih filmova koji su predstavljali oruđe sistema koje je ciljalo na šire narodne mase, za očekivati je postojanje i onih filmova sa nešto užom ciljnom grupom. U tu grupu spadaju dokumentarni filmovi čiju produkciju potpisuje “Zastava film” – državni aparat koji je bio zadužen za svu video produkciju vezanu uz JNA za vrijeme Jugoslavije.
Gledajući jedan njihov nastavni film o ponašanju starešina JNA (nastao s ciljem popravljanja moralnih i etičkih vrijednosti nekadašnjih starješina – kako navodi Radio Sarajevo) lahko se da zaključiti dosta toga. Prije svega, iz današnje perspektive film je vrlo komičan ali “Farmerke i bluze su praktičan deo odeće,no pojava protiv koje se bore i naše društveno političke organizacije je kićenje ove odeće stranim zastavama i agresivnim oznakama kao naprimjer : commandos, rangers, USA army i drugim…” citat je koji pokazuje da su nesvrstani itekako znali kojoj su strani bliži. Razlog za to, između ostalog, trebamo tražiti u holivudskim filmovima kojima je osamdesetih godina intenzivno bombardovano stanovništvo Jugoslavije i slici o američkom snu koju su ti isti filmovi pronijeli od Vardara pa do Triglava. Nebitno da li su Amerikanci bili prikazani kao istraživači poput Indiane Džounsa, vanserijski naučnici ili razbijači poput Terminatora, Jugoslovenima su otvorili jedan potpuno novi svijet specijalnih efekata te je bilo jasno da na isti produkcija Zastava Filma nikada neće moći dostojno odgovoriti.
Jedan od rijetkih filmova koji su pogledali skoro svi internacionalni studenti na bilo kojem američkom koledžu je Top Gan (Top Gun), snimljen 1986-e godine. U našem slučaju, to je film koji je učinio da Jugosloveni uoče da pored kućice na kraju sela, malog šljivika za rakiju, komada zemlje kraj planinskog vrela i dobre žene postoje i bijesni motori, kožne jakne, zajebani Tom Kruz koji pilotira borbenim avionima, puno naprednijim od onih iz partizanske eskadrile i… još bolje žene. I nije puno trebalo da se u potpunosti odreknu partizanskih šmekera te da svoje izblijedjele šinjele počnu ukrašavati gore spomenutim oznakama.
Novi idoli kamenih spavača
Danas, 27 godina poslije, sve više i više Amerikanaca sa sjetom priča o “Klintonovim vremenima” – jeftinoj nafti i nižim cijenama, dok ostatak ljudi širom svijeta naslućuje da je dolar ustvari probušen, no američka imperija je i dalje najjača svjetska sila. Konstantni ratovi, uloga svjetskog policajca koju je odabrala, razni zakoni koje predlažu američki političari i hrpa drugih stvari poljuljale su vjeru u idiličnu sliku o Americi te otvorili vrata za neke nove mačo junake.
Kameni spavači su dobili novi san, nove idole u vidu zvijezda turskih serija, čiji su producenti ljudi koji su svoje znanje i titule stekli studirajući većinom na američkim fakultetima, činjenica kojoj se najvjerovatnije možemo zahvaliti za periodične dežavuove u prikazima turskih mačo junaka.
Iako je trenutno najpopularniji Halit Ergenç, koji za svoju popularnost ima zahvaliti telenovelama Sulejman Veličanstveni i 1001 noć i koji je nesumnjivo jedan od novih mačo junaka koji žare i pale Balkanom smatram da je svrsishodno pomenuti i Necati Sasmaza, koji igra ulogu Polata Alemdara u Dolini vukova, te Kenana Imirzalioglua koji glumi Ezela u istoimenom uratku. Nesumnjivo je da obojica imaju za krajnji cilj isto što su i Živojinović i Kruz imali ranije. Obje serije ( Dolina Vukova je rađena i u obliku filma, s radnjom koja se vršila na “osjetljivim” terenima poput Palestine ) su nabijene patriotizmom i prikazuju svakodnevne ljude koji se vode narodnim mudrostima, tradicijom, poštuju starije i njeguju rodbinske odnose, te jednako važno, prikazuju koliko se danas nejasnom čini granica između mafije i države. Sasmaz i Imirzalioglu su jednako “čelični momci”, junaci poput Kruza, pa zbog toga ne iznenađuju odijela, oružje, pamet, muda i bijesni automobili koji se isprepliću tokom obe radnje . S druge strane, serija “Sulejman Veličanstveni” još očitije cilja na najniže strasti pa prikazuje kako to zaboga živi muškarac koji može da ima svaku ženu koju poželi. Navodne najave turske vlade da će pokušati cenzurisati igranu seriju “Sulejman Veličanstveni” jer ne “predstavlja” realnu sliku situacije u 16 stoljeću ne treba shvatati najozbiljnije, iste služe da se još više učvrsti imidž Turske – nemjerljivo ponosne na svoju besprijekornu osvajačku historiju, te za periodično “dosipanje” samog hype-a. Takva izjava za sobom prirodno povlači raznorazne kolumniste i internet mlatimudane koji će, dokazujući svoje mišljenje o (ne)opravdanosti eventualne cenzure pisati o slobodi umjetničkog izraza, periodu iz koga datira odjeća junaka u filmu i u čemu se ista razlikuje od stvarne odjeće koja se nosila u 16. stoljeću, o muzičkim numerama koje su korištene te o sličnim stvarima koje odjednom dobijaju značajan prostor u medijima čineći da virtuelno svaka osoba zna za Sulejmana.
U nedavnom intervjuu, predsjednik Erdogan kazao je da je nemoguće da Turska zaboravi vlastitu prošlost, misleći na Osmansko carstvo, te da je današnji turski vrh kao cilj zacrtao i povratak kontrole nad teritorijama koje su bile u sastavu carstva. Glupo je očekivati da za to Turska upotrebi vojnu silu jer u današnjem high-tech vremenu kao što vidimo postoji puno bezbolnijih i suptilnijih načina za osvajanje novih tržišta/teritorija.
A za dokaze za uspješnost njihovih planova, barem što se BiH tiče, ne treba kopati duboko, dovoljno je pogledati koliko pažnje u našim medijima dobijaju dešavanja vezana za Tursku, turske političare i njene građane. Možemo se samo osvrnuti oko sebe i primjetiti veliki broj ljudi koji pokušavaju biti što bliže idealnoj slici koju su ponudili turski junaci. Možda i neće lijepiti “agresivne” oznake na svoju garderobu, ali će uz već uobičajeno inat-paradiranje u turskim dresovima mnogi od njih pustiti i brkove. Ako je već tako zapisano, autoru ostaje samo nada da će to biti ovi.