Ništa herojsko nije ostalo za njima sem da su poginuli na frontu pogođeni metkom, razneseni granatom ili pak probodeni bajonetom, a mnogi su umrli od različitih bolesti ili od posledica ranjavanja. Nakon Prvog svetskog rata razvila se svest o besmislenosti ratovanja o kojoj svedoči „izgubljena“ generacija između dva rata; pisci kao što su Remark, Hemingvej, Hašek pisali su o strahotama rata i opisivali sudbine običnih, „malih“ ljudi koji su se borili da prežive.Slava i hvala svim „švejkovima“ koji su ukazali na to da je rat velika svinjarija. Slava i hvala mlakim junacima!
Dokle, jebote? Ako već ova vlada želi djeci reći istinu o tragediji koja je razorila Hrvatsku neka djecu jednom godišnje odvede u bilo koju banku koja posluje u Hrvatskoj. Djeci ne bi trebala dva dana da shvate tko to već godinama u Hrvatskoj nosi šubaru i kokardu na glavi.
Ta gospoda ne samo da nemaju plan kako vratiti Kosovo, njima je ovakvo – ni tamo ni ovamo – Kosovo pravi kec na desetku. U ambijentu sveopšte sluđenosti, kosovobraniteljska priča još uvek donosi znatan politički i finansijski kapital. U tom smislu, rečenoj gospodi treba se obratiti ovako: OK! Svi ćemo vas podržati u patriotskim naporima za reintegraciju Kosova, ali pokažite nam plan. Molim? Nemate ga trenutno? Radite na njemu. Marš, more, u 3LPM.
Uskrs je bio. Juče i danas premijer Dačić je u Austriji, gde bi trebalo da je posetio spomen-područje zloglasnog konclagera Mauthauzen. To je za svaku pohvalu, pogotovo u poređenju sa prethodnom vlašću koja nije našla za shodno da se ukaže u Aušvicu na dan oslobođenja tog stratišta, ali ni na dan pobede u Moskvi, kad se slavila lepa okrugla godišnjica. Oslobođenja Beograda setili su se tek kad su se Rusi namrštili na ovdašnje priče da je to bila „okupacija“, a ne oslobođenje. Stide li se? Teško.
„Nešto je trulo u državi Danskoj“. Rekavši ovo, Šekspir je u svom čuvenom Hamletu vješto izbjegao da otvoreno kritikuje sukcesivno smjenjivanje loše vladavine Henrija, Meri, Edvarda i Elizabet, i da kaže ono što je zaista mislio „Nešto je trulo u državi Engleskoj“.
Šta je bilo, agenti SIPA-e prisluškivali predsjednika Federacije na poslu, a znate i sami kako je to stresan posao, napadaju Budimira sa svih strana, pa gospodin predsjednik poželio malo, je li, opuštanja. I šta će, nazvao telefonom onaj, kako se zove, salon za masažu, da pita za cijene. Neki mu jalijaš s druge strane rekao da je taman slobodna neka Lidija, kod nje je oralno opuštanje toliko i toliko, analno toliko i toliko, normalno toliko i toliko, ali predsjednika to ne zanima, on je, veli, čestit katolik i samo bi malo tu Lidiju da pomiluje, pa pita koliko bi to koštalo.
Lepo mi dođe da odem na celodnevno sunčanje, na neku livadu punu lajmskih krpelja, po kojoj pasu lude krave, da otpevam neku dodolu i prizovem neku kiselu kišu praćenu hemijskim tragovima oblaka, da sačekam nilske komarce nebranjena, da prestanem više da mislim o svim tim stvarima. Jednom će nešto morati da me dokusuri. Da l' će to da bude klonirana aždaja ili dosadni komarac, to će ionako da bude stvar interpretacije književnih istoričara. A meni izađe na isto.
Nisam odrastao uz velike privilegije, niti sam odrastao željan nečega. Bio sam dijete iz srednje klase, a to je u poređenju sa ostatkom svijeta bilo veliko bogatstvo.
Pod jedan, ukinuti patriotizam. Kao prvo, domovina je apstraktna kategorija, a pošto smo sigurni da, negdje duboko u sebi, ne volite minimalističko, kubističko, linearno i svako drugo apstraktno slikarstvo, šta se onda koji klinac razbacujete s tom ljubavi prema apstrakciji zvanoj domovina, otadžbina, država, teritorija, nacija? Mi te pizdarije ne znamo voljeti bez kataklizmičkih kontraindikacija po okolinu i društveno-političke prilike. Ljubav prema sopstvenoj otadžbini automatski podrazumijeva ekstremnu neljubav prema svim tuđim domovinama.