Zašto Švajcarci svoj sir prodaju cijelom svijetu, a naš travnički jedva ako dobaci do Goražda? Zato što su Švajcarci glupi, a mi smo nemanjići pametni. Zašto Šveđani imaju Ikeu, a mi nemanjići Drvengrad? Zato što su Šveđani glupi, a mi smo nemanjići pametni.Kako smo mi tako pametni? To sigurno ima veze s genima, jer istu pamet nalazimo u prošlosti sve dokle nam pogled seže. Ali isto tako ima veze i sa školom.
U poslednje tri-četiri decenije prevladao je model vaspitanja u kome se insistira da moraju biti srećna, da je roditeljska dužnost da ih usrećuju. Kako detetovo osećanje sreće nastaje kada mu roditelji ispune želju, oni to čine i onda kada misle da njegove želje nisu dobre za njega, čime su odustali od osujećenja detetovih želja.
Suočimo se s tim: vožnja automobila je opasna. To je jedna od stvari o kojima ne volimo da mislimo, ali činjenica da se religiozne ikone i amajlije pojavljuju na instrument-tablama širom sveta odaje činjenicu da znamo da je ovo istina. Saobraćajne nesreće su vodeći uzrok smrti kod ljudi između 16 i 19 godina u SAD - vodeći uzrok smrti - i 75% ovih nesreća nema nikakve veze sa drogama ili alkoholom.
Ubiše se, eto, u Širokom Brijegu od brige za posmrtne ostatke antifašista. Nije im bilo teško dovesti pikamere, dizalice i kamione, da pažljivo u dijelovima uklone golemi kamen što su ga komunisti, sjeme im se zatrlo, stavili baš na mjesto gdje su pokopani partizani. Pa da ih pokopaju na groblju, gdje je mrtvima i mjesto. Ili, kako se to na kraju priopćenja kaže na divnom hrvatskom: "Današnjim danom konačno će i ove kosti naći trajni smiraj na prikladnom mjestu."
Bosanac je, kažem, geografska i mentalitetska kategorija; Hrvat je etnička. Niko im nije rekao da su Bošnjaci ili Muslimani, pa da ga ispravljaju. Bosanac je vazda bio Bosanac (Bosančero, kako smo im tepali), a tek posle smo ih pitali koje su pasmine - ako smo ih uopšte pitali, a najčešće nismo.
Krađe, lopovluci, zločini, korupcija, zastrašivanja rušenjem bespravne gradnje. Da bi netko riječ rekao. Iz dana u dan u Dnevniku nam se ukazuje ministrica koja zna kako u Hrvatskoj treba srušiti nekoliko desetaka tisuća nečega: kućeraka, “čak i kuća u kojima žive socijalni slučajevi”, balkona, nadstrešnica… Osim ako se nešto od toga ne legalizira a legalizirati se nešto od toga može ako platiš. Arhitekte, geodete i Državu.
“Pa ja sam u Titino doba za dan zarađivao po 2.000 maraka, što sad u sezoni ne mogu ni za 15 dana. Drastična je razlika”. U ove dvije rečenice, kolokvijalno-narodski intonirane, gdje se govori o Titinom (a ne Titovom) dobu, gdje se iz tog pravopisno nepravilnog oblika prisvojnog pridjeva, poetskije i tačnije iščitava nostalgija i nježnost nego iz ne-znam-kakvog visokoparnog traktata, te iz “nadrealističke” (u ključu “Top liste”) fraze o drastičnoj razlici između tog i ovog vremena, sabijen je najsavršeniji mogući odgovor na pitanje o Titovom mjestu u bosanskohercegovačkoj istoriji, svim dežurnim dušebrižnicima uprkos.
Kada je voditeljka saopštila da je pobjednik ovogodišnjeg regionalnog serijala VIP Veliki Brat Žarko Stojanović, svršeni student molekularne biologije iz Pariza, srpska horizontala i vertikala su se sjedinile u jednu i konačno zatamnile ionako maglovit horizont svakom srpskom nacionalisti. Šok i nevjerica. Tuga. Tiha molitva i blagi očaj. A Đurđevo je.
Zato se Crkva svojim ustavom najprije definirala kao istospolna zajednica, da bi sljedećih hiljadu godina učila “civile“ kako je obitelj temelj društva, a brak životna zajednica muškarca i žene. Po strogom kanonu biologije, jedino naime takva zajednica jamči potomstvo. Dočim, ako komunistička vlast redefinira taj koncept i dopusti da se muškarci udaju, a žene žene, ne samo da se ništa dobroga iz toga neće izroditi već se neće izroditi uopće ništa.