Ko bi rekooo, čuda da se deseee – zapjevao je referent Ministarstva kulture, zadovoljan svojom uspjelom šalom, pa propisno, malo ukoso, preko zahtjeva udario pečat „Odbija se“.
Čemu uopšte zakletva, koja će se prije ili kasnije prekršiti, kao što su je na primjer prekršili svi koji nisu čuvali bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti i slobodu svoje domovine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i ostale tekovine socijalističke revolucije? Čemu ta pedagoška ucjena, na silu ugurana u dječija usta kao džem, kao da se ne može voljeti priroda i biti dobar drug i ljubiti istina i pravda i jednakost bez pompezne inicijacije u režiji osvjedočenih krivokletnika?
Kao da je riječ o kakvom bizarnom, krajnje dekadentnom grijehu i apsolutnome moralnome razvratu u uvjetima gospodarske krize, svako malo nam se u lice saspe porazna statistika o tome kako vrtoglav broj Hrvata još uvijek posjeduje kuću ili stan. Po zadnjim podacima Eurostata, čak 92 posto hrvatskih građana, sram ih i stid bilo, još uvijek bezbrižno živi u vlastitoj nekretnini i kao svoji na svome. Na toj sramotnoj listi na trećem smo mjestu u čitavoj Europskoj uniji u kojoj je pravilo prosperiteta odavno poznato: što manje nekretnina u vlasništvu po glavi stanovnika, to mobilniji i poslu okrenutiji građani i veći standard.
Kada su jednu rusku aktivistkinju pitali šta joj se čini najznačajnim u vrijeme najvećih moskovskih protesta protiv Putinove vlasti, ona je odgovorila humor. Pojava humora
Vi ćete, jasno, reći da je riječ o pukom praznovjerju, ali gledajući Bratunčane kako se drže za ruke i uz mangupski smiješak sandžaklijskim muslimanima prijete Vukovarom i Srebrenicom, jedino je prihvatljivo objašnjenje kako su - pošemerili pameću.
Glumac i aktivista Deni Glover ovih dana boravi u prijestonici BiH kao gost Sarajevo Film Festivala, a svoje vrijeme ne koristi samo da bi se bavio filmom, jer kako kaže: “Biti glumac, to nije dovoljno.”
Bila sam prisutna kada je neki zapaljivi šešeljevac, koji se predstavljao kao novinar, bacio fotoaparat u glavu Mirku Kovaču, na sastanku u Beogradu koji je trebalo da postavi osnove antinacionalističke i antiratne koalicije u Srbiji, godine 1990.
Izgleda da nismo završili sa problematikom međugeneracijske napetosti. Doduše, ova napetost se nikad neće ni završiti, niti je treba završavati, ali kako svaka napetost, kao i svako društvo, svaki istorijski trenutak imaju svoje specifičnosti, pozabavimo se još malo ovom temom, posebno u svetlu novog populističkog ministra – japijevskih ambicija i specifičnog obrazovnog bekgraunda – koji banalizuje problem i poziva mlade da se vrate na rodnu grudu, gde je, valjda, paradajz lepši od onog stranog.