"Tа obeshrаbrenost, tа uplаšenost, tа klonulost zbog tuđeg sudа, to neverovаnje u sebe, ostаli su u meni celog životа, sve do dаnаs. Zаto sаm počeo kаsno dа pišem, zаto sаm nesigurаn u ono što rаdim, zаto mi se čini dа svаki zаdаtаk nаdrаstа moje snаge"
Pogrešno je misliti da ono što se dogodilo u Vukovaru ima veze samo s Vukovarom i ćirilicom. Vukovarski čekić u tablu samo je metafora koja rasvjetljuje trajno stanje u kojem živimo. Stanje u kojem već četvrt stoljeća nejaka građanska Hrvatska brani državu, njene zakone i građanski etos, od onih koji se u državu inače kunu
To možda znači da sam egoističan, da se suviše bavim sobom. Ali mislim da je svako na ovom svetu dužan da se bavi sobom i da je apsolutno odgovoran za sebe. Ako hrišćanstvo zahteva da „volite bližnjeg svog kao samog sebe“, to znači da sebe morate najviše da volite, zar ne?
Što god mislili salonski revolucionari, koji će i ovoga puta optužiti demonstrante da su stranački manipulirani, blokade parlamenata ili prometnica dobar su način da se "skrene pažnja" na katastrofalno stanje u zemlji. Svakako, dobar je to način u zemljama u kojima parlamenti i prometnice ferceraju. Revolucionari u tim zemljama izloženi su stoga i opasnosti da se s njima brutalno obračunaju policijski specijalci. To je zato što tamo, pored parlamenta i pravosuđa, fercera i policija. U Bosni i Hercegovini, međutim, ni policija ne fercera.
Ono što ljudi rade, iz čiste zlobe i gluposti, jeste da za svaki svoj neuspjeh traže opravdanje, a krivicu redovito prepisuju državi, to jest predsjedniku države, entiteta ili parlamenta. Kao da su oni krivi što narod stoji loše, dok oni uspješno plivaju u svojim karijerama.
Mene je mama spremala za prvi dan škole. Ona je meni zakopčavala novu bilu košulju i popravljala mi je kragnu. Mama je rekla: 'Eto, fes si mi lepi dečko!' Ja sam se njoj nasmješkao. Onda je mama pogledala mene drito u facu i rekla je: 'Ak te ko bu pital kak se zoveš, kaj buš rekel?' Ja sam rekao: 'Rekel bum da se zovem Robi, al da me si zovu Robička!'
Što ja imam protiv ćirilice? Ništa. Dapače! Ćirilicom bih ukucala u zidine Zagrebačke katedrale da je ta zgrada Zagrebačka katedrale. Živimo od turizma ne od sjećanja. Svaki bi hrvatski spomenik trebalo označiti na svim mogućim jezicima i ukrasiti različitim znakovima. Jedine hrvatske zgrade koje bih pustila na miru su one vukovarske. Vješanje ćiriličkih ploča u Vukovaru nije civilizacijski čin nego provokacija.