Filozof Karl Popper, jedan od najvećih filozofa XX vijeka, preminuo je 17. septembra 1994. u 92. godini života. Pročitajte jedan dio iz njegove knjige "Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji".
Hrvatsko izdanje popularne internetske enciklopedije – koju puni gotovo stotinu dvadeset hiljada suradnika, dakle sasvim pristojan sociološki uzorak – od samog je svog početka, međutim, ogledalo tužnog, hm, općekulturnog, hm, „stanja nacije“. Nije, naime, hrvatska Wikipedija jednostavno ksenofobna, šovenska i filofašistička, već je, još gore, jednostavno ignorantska i nepismena.
Dobili smo, cenjeni publikume, paket novih mera za popravljanje katastrofalnog stanja državnih finansija. Srpski novogenije, Krstić Lazar, za početak je došao na ideju da uzajmi još jednu milijardu evra, a da građane čiji prihodi premašuju sto hiljada RSD dodatno oporezuje. Više sam očekivao od Krstića.
Ono što se zbivalo u logorima u tolikoj mjeri nadilazi pravni koncept zločina da se pravno-politička struktura, u kojoj su se ti događaji odigrali, često naprosto prestajala razmatrati. Logor je samo mjesto u kojem je realizirana najapsolutnija conditio inhumana (neljudska situacija) koja je ikada postojala na zemlji: to je ono što naposljetku vrijedi kako za žrtve tako i za potomke.
Onda je mene mama prodrmala po ramenima i podviknila je: „Aj probudi se više! Zakasnićeš u školu!“ Tu sam se ja probudijo u svojoj krevi. Mama je raširila koltrine na ponistri i rekla je: „Diži se, linguzo, moraš u školu!“ Onda je ona okrenila se prema meni i pitala je: „Šta si se tako cili opotija? Al si štagod grubo sanja, sinak?“ Ja sam klimnijo sa glavom. Mama je pitala: „A šta si sanja, mišu?“ Ja sam rekao: „Da u školi imamo spolni odgoj!“ Mami je uletilo čudilo: „Na bava kua? Pa jel to malo rano da već u trećem razredu imate spolni odgoj?“ Ja sam rekao: „Ako je tačno ovo šta san sanja, onda nije!“
Najprije sam, majke mi, mislio da je Jutarnji proletio na zajebanciju nekog od onih internetskih portala s lažnim vijestima, kakav je srpski Njuz, što se ono prije par godina pročuo kad su gotovo svi balkanski mediji – a i lijepi broj svjetskih, od moskovske Pravde do New York Posta – prenijeli njihovu vijest kako je neki Srbin spasio turističku sezonu u Egiptu, kad je pijan pao u more i usmrtio morskog psa ubojicu što je mjesecima terorizirao poznato ljetovalište Sharm el-Sheikh.
Nekad su samo žene morale biti mlade. Danas muškarci mojih godina, ako inzistiraju na nošenju sijede kose, moraju je “preljevati” a sjedine na prsima depilirati. Da klinke u dvadesetoj lude za dečkima u tridesetoj ne skuže da ih drapa komad u sedamdesetoj. Što je mladost? Što je starost? Da se granica može izbrisati čupanjem dlaka oko đoke,”brazilkom” i nanošenjem “kestena” na glavu život bi bio jednostavan. Ali sve ovo drugo?
Autor ovog teksta u Jugoslaviju je ušao u prvoj polovini šezdesetih. Na početku, bio je komšijska, a ne porodična kategorija. Neko bi kupio televizijski aparat – tako se to tada zvalo, i onda su svi iz komšiluka dolazili u sretni dom na sijelo. Po dvadeset ljudi pratilo bi dnevnik i nije se čula ni muha, jer su: a) svi bili puni strahopoštovanja prema kutiji iz koje vire i pričaju drugi ljudi, i b) na ekranu je govorio drug Tito, a njega se ne prekida.