Danas – trideset sedam godina kasnije – dosanjanom, ali prevarenom i poniženom Hrvatskom vladaju mito i korupcija, umjesto Hrvata svojih na svome vladaju pohlepa, sebičnost i nepovjerenje, a ljude koji su u borbi za njenu slobodu dali živote nitko više i ne pamti.
Kupio ja Braci devedeset i pete u proljeće nove patike, Adidaske, preko nekog stranca. Donio ih on iz Beograda kad se vraćao u Srebrenicu s odmora. Nije ih Braco nosio ni mjesec-dva kad se ono sve desilo. Kupio mu ja i Leviske, 501. Imao je to na sebi. Znam tačno i koju je majicu imao na sebi i koju košulju.
Livio Morosin pjesnik je – uz Danijela Načinovića, Francija Blaškovića i Milana Rakovca – meni najbliži u tom čulnom, multilingvalnom ogranku mog jezika. Sjajan je muzičar, gitarist i skladatelj, mračnoga i moćnog dara za kulturno-povijesnu transformaciju. Kao nitko među nama, Livio piše i pjesme mnogo starije od sebe. Stare istarske narodne pjesme, čije će autorstvo jednoga dana, akobogda ovoga jezika i njegovih kultura, postati upitno, kako to već biva s autorima svih velikih narodnih pjesama, bosanskih ili crnogorskih sevdalinki, dalmatinskih klapskih napjeva…
Na današnji dan rođen je Želimir Žilnik .....Ako pogledamo unazad 70 godina, možemo da konstatujemo da su političke elite naše zemlje očigledno napravile dva puta katastrofalno loše izbore koji su se pre svega završili tragično po narod, zemlju, privredu, ugled ovog našeg prostora.
Projektili će možda uslediti. Ali bombardovanje klišeima je već počelo – i dovoljno je bedno da nikome ne naudi, osim možda gospodi koja ih iznose. Stvarno, ko Keriju piše ove govore? Bilo je tu „foteljaškog izolacionizma“. Zašto foteljaškog? I koga je trebalo da pogodi bizarna opaska o američkom izolacionizmu posle Prvog svetskog rata?
Prvo bi nakon protivničkog gola na tribinama bila bura, jauci, zvižduci na suca, protivničke igrače (jer protivnički igrači u napadnoj kombnaciji uvijek naprave faul). Ali, kad bi se to sleglo a protivnički igrači se povlačili prema svojem golu, popratio bi ih diskretni pljesak zbog dobre akcije.
Današnjem čoveku, koji veruje slepo u sva čuda nauke, sve je odjednom postalo jasno, nema više problema na ovom svetu ili ih bar neće biti sutra, i njemu je svejedno, kao što je svakom dobrom Hrišćaninu svejedno što su se ribe umnožile u znaku hristovskog čuda samo jedan jedini put, pa mu je svejedno što uz optimistička nagađanja futurologa o našoj svetloj budućnosti stojimo i dan-danas u potpunom mraku što se tiče bitnih pitanja čovekovih: Odakle smo? Ko smo? Kuda idemo? Ko smo i odakle smo u mraku kosmičkih prostranstava, odakle smo to došli na svet sa ovom svešću o svetu, i da, dakle, živimo u najdubljem mraku teorija i nagađanja a da nam nauka tu ništa ne može pomoći, ni biologija, ni astronomija, ni genetika, ni evolucija čak
Fićo, kasnije stojadin i yugo, bili su osnova naše motorizacije, odlični auti. Bilo je i tragikomičnih situacija, ali Zastava je svojski odradila taj automobilski boom. Drugi nam auti nisu bili dostupni kao fićo, tehnički fenomen: kompaktan, izdržljiv, jednostavan za održavanje, prava divota. Zamislite kakvo je bilo zadovoljstvo preraditi fiću, frizirati ga da mu brzina s maksimalnih 110 km/h naraste na nevjerojatnih 200…