Mene je mama spremala za prvi dan škole. Ona je meni zakopčavala novu bilu košulju i popravljala mi je kragnu. Mama je rekla: 'Eto, fes si mi lepi dečko!' Ja sam se njoj nasmješkao. Onda je mama pogledala mene drito u facu i rekla je: 'Ak te ko bu pital kak se zoveš, kaj buš rekel?' Ja sam rekao: 'Rekel bum da se zovem Robi, al da me si zovu Robička!'
Što ja imam protiv ćirilice? Ništa. Dapače! Ćirilicom bih ukucala u zidine Zagrebačke katedrale da je ta zgrada Zagrebačka katedrale. Živimo od turizma ne od sjećanja. Svaki bi hrvatski spomenik trebalo označiti na svim mogućim jezicima i ukrasiti različitim znakovima. Jedine hrvatske zgrade koje bih pustila na miru su one vukovarske. Vješanje ćiriličkih ploča u Vukovaru nije civilizacijski čin nego provokacija.
Zaista se osjećam kao građanka Evropske unije. Moja djeca i djeca mojih prijatelja ne mogu dobiti stalan posao. Naši mladi koji rade potpisuju ugovor na tri mjeseca, pa opet na tri i tako dok konačno ne dobiju otkaz. Isto se u čitavoj Evropi dešava i mladima u drugim zemljama Unije, odgovara na pitanje “Blica” hrvatska književnica Vedrana Rudan.
Zamislite ovakav prvi razred, satkan od prelijepih i izazovnih premdeta: bonton, plivanje, bicikl, ekologija, ljubav prema životinjama, domaćinstvo, principi i postulati iskrenog prijateljstva, crtanje, učenje. Posebno naglašavamo ovo učenje. Dakle, od prvog dana u školskoj klupi tjeraju nas da učimo, a da nas pri tome nikada niko nije naučio kako učiti. Postoje efikasne i kreativne metode štrebanja, „usvajanja gradiva“, i tim bi metodama trebalo posvetiti čitav prvi razred, pa tek od drugog, trećeg ili sedmog krenuti eventualno s čitanjem, računanjem i ostalim patnjama…
Sadašnja bi epoha možda više bila epoha prostora. U epohi smo simultanog, u epohi smo su-postavljanja (juxtaposition), u epohi smo bliskog i dalekog, susjednog, raspršenog. Nalazimo se u momentu u kojemu je, vjerujem, svijet na kušnji, ne toliko kao jedan veliki život što se razvija tijekom vremena, nego kao mreža što povezuje točke i ukršta svoje klupko. Moglo bi se reći da se stanoviti ideologijski konflikti koji potiču polemike našega doba odvijaju između pobožnih potomaka vremena i ogorčenih stanovnika prostora.
Deca se ne plaše da pogreše. Ne želim da kažem da je pogrešiti isto što i biti kreativan. Ali znam da, ako nisi spreman da pogrešiš nikad nećeš smisliti ništa originalno. Ako nisi spreman da pogrešiš.
Čudo od djeteta, 12-godišnja Adora Svitak, u svom predavanju na TED konferenciji kaže kako je svijetu potrebno "djetinjasto" razmišljanje : smjele ideje, nesputana kreativnost i, naročito, optimizam. Veliki dječiji snovi zaslužuju visoka očekivanja, kaže ona, počevši od spremnosti odraslih da uče od djece.
Najveći broj negativnih stavova protiv upotrebe marihuane u bilo kakve svrhe dolazio (pa idalje dolazi) od ljudi koji uopšte nisu probali marihuanu ali su zato imali tvrd i nepromenljiv odnos prema njoj.
Naravno da me ne iznenađuje to što se pravi čitava drama i generira čitav repertoar političkih pozicija, morbidnih misli i mišljenja, zebnje i tjeskobe u vezi popisa stanovništva. Šta drugo očekivati od nacije koja prolazi kroz isto i u slučaju najobičnijih svakodnevnih radnji, npr. kada treba da iznese smeće iz kuće.