Penju se turisti uz zidine, golemim drvenim ovnovima udaraju na vrata od Pila, gađaju Dubrovnik vatrenim kuglama iz golemih katapulta, a goloruki stanovnici herojski se brane kako znaju i umiju. Stavili kavu na Stradunu dvadeset kuna, bocu vode trideset, ali dušmanin je deset puta brojniji, pa kako koji u samrtnom hropcu padne sa zidina, tako odozdo nadiru novi. I samo je pitanje vremena kad će Dubrovnik konačno pasti...
Ali ne brinimo brigu, ceausescuovska utopija je ostvarena u kapitalističkoj Americi, gdje National Security Agency (NSA), kao što smo saznali iz dokumenata koje je sa dunjalukom podijelo Edward Snowden, posjeduje savršenu mašineriju i metode koji omogućavaju pristup svakom obliku elektronske komunikacije koji se u bilo kojem trenutku odvija u gorespomenutom dunjaluku, počevši od Amerike.
Strašne su te subotnje noći kad tinejdžeri izlaze u provod, naročito majkama koje uvijek smišljaju najcrnje scenarije. Znate kakve su majke, nema dana da svaka od njih u mislima najmanje dvaput ne pokopa vlastito dijete i do jedna je jutros, čitajući u novinama o ubojstvu dvadesetogodišnjaka na Mertojaku, mužu kazala: “Evo, šta sam ti rekla.” Krvavi završetak večeri u splitskom narodnjačkom klubu uznemirio je ovih dana cijelu zemlju, ali nikoga zaista kao roditelje mladića i djevojaka koji svakog vikenda izlaze na takva mjesta, često samo zato jer drugačijih i nema.
Sutra dolijeće helikopterom Vlade RS Momčilo Krajišnik na Pale. Sprema se svečani doček. Narod gotovo u ekstazi zaziva ime nekadašnjeg prvog skupštinskog čekićara u Srpskoj. Jaganjci i prasići su utihnuli na Romaniji. Noć uoči fešte.
"Uz kurac, niz kurac, jezik mi je bosanski", jednako je tako mogao glasiti njihov slogan: isto bi značio, samo bi imao više smisla. Jer nitko, ni sam Milorad Dodik, ne negira tako uspješno bosanski jezik kao što to rade njegovi čuvari iz patriotske premijer-lige.
Halid, u velikoj mjeri, kreira zvučnu sliku svakodnevice u ovoj zemlji. Je li to dobro, ili je loše, sad nije važno, ali morate biti baš prilična budala pa ne primijetiti koliko je Halid Bešlić pridonio hrvatskoj kulturi. Kažete, to je kratak, jednosezonski doprinos, to je estrada, a pravo na građanstvo i zaštitu hrvatske države trebali bi dobiti samo oni čiji je prinos dugoročan i trajan. Pardoniram, unaprijed, što vam se miješam u hrvatstvo, ali u odnosu na svu onu Mamićevu siročad. Halidu Bešliću pripada jedna mala vječnost.
Ipak, Domovino moja, ovo je najnevjerojatnije i toliko drugačije nego kod tebe: Radiš i plate te! Završiš faks i zaposle te! Trudiš se i, zamisli, promaknu te!
A sad malo o meni! Ja sam svoju kanadsku karijeru započela kao konobarica – žensko sam pa ne mogu na gradilište…
Ovaj tinejdžersko-pedofilski ideal ima koncerte, na kojima uz živi orkestar nastupa hologram: publika je takođe živa, i plaća ulaznice. Nastupala je u rodnom Japanu, u Singapuru, i u SAD. Novembra 2013. biće u pariskom pozorištu Šatle izvedena opera The end, u kojoj će nastupati vokaloidi na čelu sa Hatsune Miku. Modnom kriku site omladine prvo se mora dati glamur velike i priznate umetnosti, pa se onda izvodi komercijalizacija na drugome stepenu, među blagonaklonim i još sitijim starcima. Za operu u Parizu dizajn radi Luis Vuiton.
Obično se kaže: eto, postojaće formalna mogućnost da se iziđe iz vječnog Bošnjak – Srbin – Hrvat trijumvirata, ali se u praksi to neće desiti nikad. Nikad je, međutim, potpuno nepolitički koncept. Da je Martin Luther King mislio da crnac nikad neće biti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, on ne bi bio u stanju napisati onakav govor i izgovoriti ga onako kako ga je izgovorio. San, dakle, može postati stvarnost. Problem je jedino u tome što se iz oblasti snova u Bosni uglavnom ostvaruju noćne more.