Donosimo dijelove poruke dr. Tugomira Alaupovića (1870-1958) o nedjeljivosti Bosne i Hercegovine. Poruka je napisana 1943, a naslovljena je „Jednokrvnoj braći u Bosni i Hercegovini“. Napisana je u Zagrebu i po kuriru upućena na oslobodilački teritorij u BiH. Objavljena je dvanaest godina kasnije (1955) u Dobrom pastiru. Čini se da je danas aktualnija nego u vrijeme kad je napisana.
Halid, u velikoj mjeri, kreira zvučnu sliku svakodnevice u ovoj zemlji. Je li to dobro, ili je loše, sad nije važno, ali morate biti baš prilična budala pa ne primijetiti koliko je Halid Bešlić pridonio hrvatskoj kulturi. Kažete, to je kratak, jednosezonski doprinos, to je estrada, a pravo na građanstvo i zaštitu hrvatske države trebali bi dobiti samo oni čiji je prinos dugoročan i trajan. Pardoniram, unaprijed, što vam se miješam u hrvatstvo, ali u odnosu na svu onu Mamićevu siročad. Halidu Bešliću pripada jedna mala vječnost.
Prije ili kasnije, materijalno siromaštvo porodi duhovno. Da li je perspektiva našeg filma u satiričnoj slici države čiji su svi građani statisti i kaskaderi, a sve prazne industrijske hale filmska skladišta i studiji? Hoće li, kad oko Vareša ili Kladnja posijekusve šume i kad klizišta odnesu sva bespravno podignuta predgrađa ovdje snimati novi Ratovi zvijezda? Hoće li se urušavanje Tuzle zaustaviti gradnjom kino-dvorana u napuštenim rudnicima?
Amerika traži svoj identitet; Evropa je skrenula s puta; Kina ponovo otkriva sebe. Tako melanholične „jesenje violine“ ponavljaju svoj refren u zemljama zalazećeg sunca.
Na pitanje jednog portala-Da li bi BiH građani uzeli ponovo oružje u ruke-od ukupno 308 učesnika ankete, čak 213 ili čitavih 69 posto nema dilemu po ovom pitanju i bilo bi spremno da ponovo krvlju i oružjem rješava probleme u državi. Ima li tu šta čudno? Nema!
Okružen malim brojem ljudi, bez sredstava, nailazeći na ogromne objektivne teškoće koje je valjalo savlađivati — u gradu neprijateljstvo i nerazumevanje, na selu nepismenost, zaostalost i razbijenost — Kočić je teško krčio puteve. Ali, uprkos tome, ipak lakše i brže nego što bi se to moglo očekivati, s obzirom na uistinu teške uslove i velike nedaće".Kočić je u politmčkoj borbi pravi narodni tribun koji se bori i protiv okupatora i njegove politike i protiv domaćih socijalnih neprijatelja seljaštva, koje obično naziva kmetoderima.
Naravno da se fenomen hipnoze ukazuje i daleko šire, van ove katastarske čestice koju u zemaljskim knjigama vodimo pod nazivom Balkan. Međutim, ako ste slučajno proparali majčinu maternicu baš na ovim prostorima, kulturni fundamentalist Damir Nikšić će taknuti u vaše zavičajne traume s takvom preciznošću da nećete ni primijetiti kad ste počeli cuclati palac. I onda ćete znati da je to to. Ili ste Balkanac/ka ili niste. Bruka je da vam Damira Nikšića ne predstavismo i ranije, ali s umjetnošću je, srećom, tako - bolje ikad nego nikad.
‘Izjave američke administracije, zapada i ostalih zemalja su uvreda i riječ je o nepoštivanju vlastitog javnog mnijenja. Ne postoji nitko na svijetu, a kamoli velesila, koji prvo nekog optuži i zatim ide o prikupljati dokaze da dokaže svoju tvrdnju. Američka administracija nas je optužila u srijedu, a dva dana kasnije su izjavili kako će početi prikupljati dokaze, što je dokaz da će ih prikupiti negdje dalje.’
Učio sam o ekonomijama obima, ekonomijama opsega, ekonomskim zakonima po kojima na tržištu opstaju i prosperiraju oni sa najboljom cijenom, najboljom kvalitetom, znanjem, stručnosti. Učio sam kako napreduju oni koji inoviraju, kako tržište – kupci prepoznaju one sa najboljom ponudom, kako najbolje i najveće poslove dobijaju najbolji ponuđači.Sve to je laž. Sve je to teorija, onako kako bi trebalo biti, ali zapravo jednostavno u praksi nije. Mladim poslovnim ljudima, a posebno onima koji se spremaju za ulazak u biznis, treba reći slijedeću istinu. Najviše napreduju oni koji se najbolje i najviše „tale“.