Pogledajte dobro ovu fotografiju. Snimljena je septembra 1957. u Litl Roku, glavnom gradu države Arkanzas na jugu SAD. Na njoj je tada petnaestogodišnja crnkinja Elizabet Ekford koja je krenula u školu ali ju je dočekala razularena gomila rasista koja je umalo nije linčovala.
Priča ide ovako:
Prva godina: “Daj mi sisu!
Četvrta godina:”Pljunuo sam tetu u vrtiću jer je glupa.”
Peta godina:”Svi u vrtiću imaju ljepši mobitel od mene.”
Sedma godina:”Učiteljica je krava. Da, ja ću stalno biti na netu i bit ću i bit ću i bit ću! I ti si krava!...
Za one kojima su odbojne sve etno-nacionalne mobilizacije, ostaje svijest da su pitanja o naciji, jeziku i vjeri - neobavezna. Drugim riječima, a po analogiji sa izborima, postoji mogućnost "bijelog listića", mogućnost potencijalno subverzivna, zasigurno subverzivnija negoli kad je o izborima riječ, ali čiji potencijal nije, očito, masovno prepoznat. I tako se u Bosni i Hercegovini, u popisu kao i u životu, medijski i javni ratovi vode oko onog što su neobavezna pitanja, dok za obavezna nikog nije briga.
Već sada se oseća velika napetost oko proslave stogodišnjice I svetskog rata: premda do same stogodišnjice zvaničnog početka rata ima još nekih godinu dana, teško je zamisliti kulturnu, prosvetnu, školsku, naučnu, političku, vojnu instituciju u Evropi i šire koja se neće uhvatiti I svetskog rata – bar za dobijanje sredstava. Proslavljaće se i sećati na svim nivoima i u svim stilovima javnog govora.
Danas, 24. septembra 2013. godine svečano, po 13. put, uručujemo nagradu Osvajanje slobode iz fonda Maja Maršićević-Tasić. Obeležavajući svake godine taj dan kada su građani Srbije na izborima smenili režim Slobodana Miloševića želimo da podstaknemo na građansku hrabrost, ali i da, svaki put iznova, preispitamo stanje u Srbiji.
Ja bih se na njegovom mjestu ne samo zaprepastio, već i ozbiljno iznervirao. Rekao bih im: „Gospodo Amerikanci, kakav je to pristup poslu?! Šta radi ta vaša CIA?! Brifira li vas uopće prije nego što vas pošalje na teren? Pa kome ja već godinama govorim – CIA-i ili zidu – da tu Bosnu treba podijeliti?!
Kad norveška vlada na banci oročava godišnju zaradu od nafte, toliki im bude kusur. “Ne, ne u redu je, to je za vas“, uljudno norveški ministar financija na šalteru gurne one kovanice, kad mu službenica u banci vrati kusur od stotinu pedeset milijuna eura. U svakom zapravo od četiri stotine norveških gradova i gradića Norveška bi s munitom iz kasice-prasice mogla sagraditi po deset novih stadiona, od pedeset hiljada sjedaćih mjesta svaki. Četiri hiljade novih stadiona.
Sagradili bi Operu? Svašta!