“Sposobnost prihvatanja razlika u drugima je sposobnost da prihvatimo naše sopstvene razlike i živimo u miru sa sobom. Tek kada prestanemo da potiskujemo one delove društva koje smo označili kao 'drugačije od nas', mi ćemo postati celina i zdravo društvo“, samo je dio izvanrednog govora Merav Michaeli, izraelske novinarke i aktivistice za ljudska prava koja je ove godine izabrana u izraelski parlament. Efektni govor koji je u dobrom dijelu primjenjiv i na brojne druge države, pogotovo ove na Balkanu, izrekla je upravo u Knesetu i svesrdno ga preporučujemo.
Bizarno je u vezi savremenog društva to da se sve planira, osim dvije najvažnije stvari, a to su rad i ljubav. Ljubav, na primjer, zavisi od toga koga ćete slučajno sresti u nekom noćnom klubu, a većina poslova nije u biti značajna pa bi prava uloga obrazovanja trebala biti i pozabaviti se ovim najvažnijim temama.
Lako je biti staromodan u današnjem svetu, u kojem se tehnološke promene odigravaju izuzetnom brzinom i bez ikakve milosti. Ovo je vreme brze razmene elektronskih informacija i opsednutosti navodnom demokratijom virtuelnog svemira. Ali, ponekad ipak ne treba žuriti. Rukopis je, kako je neko već primetio, bio jedna od onih stvari koje su nas pravile jedinstvenim, drugačijim od ostalih,jer svako piše na svoj neponovljiv način.
Hteo bih, ovom prilikom, da shvatim kako to da toliko ljudi, toliko sela i gradova, toliko nacija podnosi katkad jednog jedinog tiranina, koji ima samo onu moć koju mu oni daju...
Sram je epidemija našeg društva. Kako bismo se izvukli iz njega, pronašli svoj put natrag jedni drugima, moramo razumijeti kako on utječe na nas i kako utječe na način na koji odgajamo djecu, način na koji radimo, način na koji gledamo jedni druge. Vrlo brzo, imamo Mahalikovo istraživanje na Sveučilištu u Bostonu. Pitao je što ženama treba da bi se prilagodile ženskim normama? Glavni odgovori u ovoj zemlji: draga, mršava, skromna i trošenje svih sredstava na izgled. Kad je pitao za muškarce, što muškarci u ovoj zemlji trebaju kako bi se prilagodili muškim normama, odgovori su bili: uvijek pokazati emocionalnu kontrolu, rad je na prvom mjestu, podizati status i biti nasilan.
Kad pogledam unazad ništa mi nije bilo stresnije od nastupa na teveu. Taj stupanj jeze koji te zgrabi kad moraš sjesti u stolicu i pod reflektorima reći nešto suvislo onome ili onoj koja te pita uvijek mi je bila noćna mora. Ni pripreme nisu ništa manje odvratne. Što obući? Teve ti uvijek na tvoju normalnu živu vagu doda deset kila, možda i petnaest. Isuse Kriste!
Opet, po ko zna koji pu ostaješ sam, sa osmijehom broj 6, stanom od 50 kvadrata, ženom koja nije tu, majčinim i taštinim mističnim mjestom boravka 91', užeglim kikirikijem, začudno postojećom platom i osjećajem da si evidentiran.
Monolog vozača iz nevladinog sektora, zapisan u restoranu na benzinskoj stanici...Posljedica još jednog (ko zna kojeg po redu) projekta finansiranog "našim znanjem, a tuđim parama".
Pročitajte nevjerovatno pismo u kojem se otac strastveno obračunava sa kćerkinom odlukom da se odrekne svog sina nakon što joj je ovaj priznao da je homoseksualac.