Malo sam uzbuđen, jer mi je moja supruga Yvonne rekla: “Geoff, ti gledaš TED Talks.”
Rekao sam: “Da, draga, volim TED Talks.”
Ona je rekla: “Znaš, oni su stvarno pametni, daroviti…”
A ja na to: “Znam, znam.” (Smijeh)
Rekla je: “Oni ne žele… ljutitoga crnca.” (Smijeh)
Pa sam rekao: “Ne. Bit ću dobar, draga. Bit ću dobar. Hoću.” Ali ja jesam ljutit. (Smijeh) I posljednji sam put izgledao, ja sam…
(Pljesak) Eto, zato sam uzbuđen, ali sam ljutit. Ove ćemo godine nepotrebno izgubiti milijune naše djece… Koje bismo – upravo sad – mogli sve spasiti. Vidjeli ste kvalitetu odgajatelja koji su bili ovdje. Ne govorite mi da oni nisu mogli doprijeti do te djece i spasiti ih. Znam da jesu! To je apsolutno moguće! Zašto to nismo ispravili? Neki od nas u obrazovanju pridržavali su se poslovnog plana prema kojemu ne brinemo o tome koliko milijuna mladih ljudi propada, nego nastavljamo činiti isto ono što nije ni dosad funkcioniralo, i nitko se zbog toga ne uzbuđuje, zar ne?! Dovoljno je reći: “Sad je stvarno dosta!” To je, dakle, poslovni plan koji jednostavno nema nikakvog smisla.
Znate, odrastao sam u staroj gradskoj jezgri, gdje su djeca propadala u školama kad sam prije 56 godina ja krenuo u školu. I te su škole loše i danas. 56 godina kasnije! A znate što ću vam reći o lošoj školi? Ona nije poput boce vina. Je li? (Smijeh) Gdje ćete reći, recimo, 87. je bila dobra godina, jel’? To nije tako… mislim, svake pojedine godine pristup je i dalje isti, jel’? Prema svakome isto; ako skužite, dobro, a ako ne, niste imali sreće. Jednostavno, nesreća. Zašto nismo dopustili inovaciji da se dogodi? Nemojte mi reći da ne možemo bolje od ovoga!
Vidite, dođete na mjesto gdje djeca propadaju 50 godina i kažete: “Onda, koji je plan?” A oni vam kažu: “Pa, radit ćemo ove godine ono što smo radili prošle.” Kakav je to poslovni model?! Nekad su se banke otvarale i radile između 10 i 15 sati. Radili su od 10 do 3! Zatvarale su se na jedan sat radi ručka. E sad, tko može bankariti između 10 i 3? Nezaposleni! Njima banke ne trebaju! Oni nemaju novca u bankama! Tko je osmislio takav poslovni model?! Razumijete? I tako je bilo desetljećima… A znate li zašto? Jer im nije bilo stalo! Klijenti nisu bili važni. Bankari su bili važni! Oni su stvorili nešto što je njima odgovaralo! Kako ste mogli otići u banku kad ste bili na poslu?! Nije bilo važno! A njih nije briga uzrujava li se Geoff ili ne zato što ne može u banku! Idi u drugu banku! Svi se oni ponašaju na isti način. Jel’? Onda se jednoga dana jedan ludi bankar dosjetio. Možda bismo banku trebali držati otvorenom u doba kad se ljudi s posla vrate kući?! To bi im se moglo svidjeti! A subota?! A da uvedemo tehnološke promjene?!
E sad, ja volim tehnologiju, ali moram vam priznati – malo sam ostario. Bio sam malo sporiji, i nisam vjerovao u tehnologiju… I kad su uveli te novotarije, te bankomate u koje stavite karticu, a oni vam daju novac… Mislio sam: “Nema šanse da mi taj stroj izbaci traženu svotu! Neću to nikad koristiti, jel?!”
I tako se tehnologija izmijenila. Sve se promijenilo. Ali, ne i u obrazovanju. Zašto? Kako to da smo i u doba starih fiksnih telefona i u doba kad su ljudi još obolijevali od dječje paralize, poučavali na isti način kao što to činimo i danas? I ako imate plan kako promijeniti stvari, ljudi vas smatraju radikalnim?! Govore o vama najružnije stvari?! Jednog sam dana rekao, pazite, ako znanost kaže – to kaže znanost, ne ja – da se najsiromašnija naša djeca potpuno izgube tijekom ljeta… Vidite ih kakvi su u lipnju, i kažete: “Dobro, tu su.” Pogledate ih u rujnu – potonuli su… Kažete: opa! Čuo sam za to 1975. tijekom pohađanja Ed School na Harvardu. Rekao sam: “Oh, čovječe, ovo je važna studija!” Jer nam ukazuje da bismo nešto trebali učiniti. (Smijeh) Svakih 10 godina reproduciraju istu studiju. Ona tvrdi jednu te istu stvar: Siromašna djeca izgube se tijekom ljeta. A sustav je odlučio da ljeti nema škole!
Znate, uvijek se pitam: “Tko izmišlja takva pravila?” Godinama sam išao na… znate, išao sam na Harvard Ed School. Mislio sam da znam nešto. Govorilo se da je to razdoblje poljoprivrednih poslova, i da ljudi… Ali, reći ću vam zašto to nema smisla! Nikad to nisam razumio! Nikad nisam razumio zato što svatko zna da ako se bavite zemljoradnjom, ne sijete u srpnju i u kolovozu! Sjetva je u proljeće! Pa tko se onda toga dosjetio?! Čija je to zamisao?! Zašto smo ikad tako radili? Međutim, 1840-ih škole su bile otvorene cijele godine. Bile su otvorene cijele godine, jer je mnogo ljudi moralo raditi po cijele dane. Nisu imali gdje zbrinuti djecu. Idealno je bilo imati škole. Dakle, to nije nešto zapovijeđeno od strane “obrazovnih bogova”.
Pa zašto onda ne bismo? Zašto ne bismo? Zato što je naša struka odbila iskoristiti znanost. Znanost! To je ono kad Bill Gates dođe i kaže: “Vidite, ovo radi, zar ne? Mi to možemo učiniti.” Koliko će se sredina u Americi izmijeniti? Nijedna. Nijedna. Dobro, hoće… dva. U redu? Da, bit će ih nekoliko, jer će neki ljudi učiniti ono što je jedino ispravno. Kao struka, moramo to zaustaviti. Znanost je tu jasna.
Evo što znamo… Znamo da problem nastaje u ovom trenutku. Točno? Sad, 0 minuta do 3. Moja supruga Yvonne i ja imamo četvero djece, troje odraslih i jedno 15-godišnje. To je duža priča… (Smijeh) S prvim našim djetetom, ništa nismo znali o znanosti o razvoju mozga. Nismo znali koliko su ključne prve tri godine. Nismo znali što se zbiva u tim mladim mozgovima. Nismo znali o ulozi koju jezik, podražaj i odgovor, poziv i odgovor… koliko su značajni u razvoju djece. Sad to znamo! I što činimo s time u vezi? Ništa. Imućni ljudi znaju. Obrazovani ljudi znaju. I njihova su djeca u prednosti. Siromašni ljudi ne znaju, i mi ne činimo ništa da bismo im pomogli. Ali, mi znamo da je to ključno.
Uzmimo vrtić za primjer. Znamo da je važan za djecu! Siromašnoj je djeci potrebno to iskustvo! Ništa. U mnogim mjestima – ne postoji. Znamo da je zdravstvena zaštita važna. Znate, mi osiguravamo zdravstvenu zaštitu i ljudi se oko mene uvijek uskomešaju, znate, jer sav sam u odgovornosti i u podacima i u svim tim dobrim stvarima, ali mi pružamo zdravstvenu zaštitu i za to moram prikupljati dosta novca. Naši me donatori često znaju pitati: “Geoff, zašto pružate te zdravstvene usluge?” Običavao sam izmišljati. Jel’? Rekao bih: “Znate, dijete s bolnim karijesom na zubima neće moći istodobno i učiti.” Morao sam to činiti jer sam morao prikupiti novac. No, sad sam stariji, i znate li što im govorim? Znate li zašto djeci osiguravam te zdravstvene pogodnosti, sportske aktivnosti, igru, prilike za bavljenje umjetnošću? Zato što ja, zapravo, volim djecu. Ja ustvari volim djecu. (Smijeh) (Pljesak)
Ali kad postanu uistinu naporni, a ljudi takvi znaju biti, kažem im: “Činim to zato što vi to činite za svoje dijete.” I nikad nisam pročitao studiju s MIT-a u kojoj se tvrdi da će plesna poduka vašem djetetu pomoći da se bolje snalazi u algebri, već ćete tom djetetu osigurati plesnu poduku i bit ćete uzbuđeni zbog toga što to dijete želi naučiti plesati, i to će vam uljepšati dan. A zašto ne bi siromašna djeca imala istu tu priliku? To je najmanje što im možemo pružiti. (Pljesak)
Još jedna stvar… Ja volim testiranja. Vjerujem da su vam potrebni podaci, trebaju vam informacije, zato što radite na nečemu, mislite da to funkcionira, a onda otkrijete da ne funkcionira. Hoću reći, vi ste odgajatelji. Radite, govorite, mislite da ste uspjeli, sjajno, ne? I onda otkrijete da nisu razumjeli. Međutim, postoji problem s testiranjem. Naša testiranja… a naše će testiranje biti sljedećeg tjedna u New Yorku… obično su u travnju. Znate li kad ćemo dobiti povratnu informaciju?! Možda u srpnju, možda u lipnju! A povratne informacije sadrže odlične informacije. One će vam reći da se Raheem zbilja trudio, nije uspijevao množiti dvoznamenkaste brojeve – odlične informacije, dakle – ali dobivate ih pošto je škola već završila! I onda, što činite? Idete na godišnji odmor! (Smijeh) Vraćate se s godišnjeg odmora. Raspolažete svim tim prošlogodišnjim testovnim podacima. Ne pogledate ih! Zašto biste ih gledali?! Ionako ćete poučavati ove godine! Koliko smo onda novca potrošili na sve to? Milijarde i milijarde dolara za podatke za čije je korištenje prekasno! Ti mi podaci trebaju u rujnu! Ti mi podaci trebaju u studenome! Trebam znati da se boriš, trebam znati je li ono što sam ja učinio pomoglo! Trebam to znati ovoga tjedna! Ne trebam to doznati krajem godine, kad je prekasno!
U ovim starijim godinama postao sam i ponešto vidovit. Mogu predvidjeti školske rezultate. Odvedite me u bilo koju školu. Doista znam raditi sa školama u problemima, onima u starim gradskim jezgrama. Kažete mi da je prošle godine 48% te djece bilo u skladu s očekivanim standardom za svoj uzrast. Reći ću vam: “Dobro, kakav je plan, što smo učinili od prošle godine do ove?” Vi mi kažete: “Radimo isto što i prošle godine.” Prognozirat ću… (Smijeh) Ove godine, negdje između 44% i 52% te djece bit će na očekivanoj razini za svoj uzrast. I bit ću u pravu svaki put! Jel’?
Dakle, trošimo sav taj novac… I što dobivamo?! Učiteljima je upravo sada potrebna stvarna informacija o tome što se s njihovom djecom zbiva. Danas su ulozi visoki, jer možete nešto učiniti!
Evo i drugog problema o kojemu mislim da trebamo brinuti… Ne možemo ugušiti inovativnost u našoj djelatnosti. Moramo inovirati! A ljudi u našem zanimanju polude kad im se spomene inovacija. Naljute se učinite li što drugačije. Pokušate li što novo, ljudi često reagiraju: “U, da, slobodne škole!?” Hej… pokušajmo nešto! Ajmo vidjeti! Nije funkcioniralo 55 godina! Pokušajmo nešto novo! A postoji i poteškoća… ponešto od toga neće funkcionirati. Znate, ljudi mi govore: “Da, te slobodne škole… dosta njih ne funkcionira.” Dosta njih i ne! Trebalo bi ih zatvoriti! Hoću reći, doista vjerujem da bi ih trebalo zatvoriti! Ali, ne smijemo brkati slučajeve u kojima znanost i procesi ne funkcioniraju sa stavom prema kojemu zato ne bismo ništa trebali ni raditi. Istina? Jer svijet tako ne funkcionira!
Pomislite li na tehnologiju, zamislite da smo tako razmišljali o tehnologiji. Svaki put kad nešto nije funkcioniralo, samo bismo ubacili ručnik i rekli: “Zaboravimo to.” Jel’ tako? Znate, uvjerili su me. Siguran sam da su neki od vas poput mene – posljednja odlična stvar – PalmPilot… Rekli su mi: “Geoff, nabaviš li si ovaj PalmPilot, nikad ti više ništa drugo neće trebati.” Ta je stvar trajala svega tri tjedna! I gotovo! Zgadilo mi se na što sam potrošio novac! Je li itko prestao inovirati? Nitko. Ni živa duša. Ljudi su nastavili. Nastavili su s inovacijama. Činjenica da ste propali ne bi vas trebala zaustaviti od daljnjih znanstvenih istraživanja.
Naš posao kao odgajatelja… Postoje neke stvari koje znamo da možemo učiniti. I moramo bolje. Evaluacija, moramo započeti s djecom ranije, moramo osigurati podršku mladim ljudima. Moramo im pružiti sve moguće prilike! To, dakle, moramo učiniti! Ali, te inovacije… ta ideja da moramo nastaviti inovirati sve dok ne razjasnimo u potpunosti tu znanost… To je apsolutno ključno.
I to je nešto što će po mom mišljenju biti izazov za čitavu našu struku. Amerika ne može čekati još 50 godina da to ispravi. Isteklo nam je vrijeme. Ne znam za fiskalnu liticu, ali znam da postoji obrazovna litica koju prelazimo upravo u ovom trenutku. I dopustimo li ljudima da nastave govoriti gluposti o tome kako si ovo ne možemo priuštiti… I tako Bill Gates kaže da će to koštati pet milijardi dolara. Što je pet milijardi dolara za Sjedinjene Države?! Koliko smo ove godine potrošili u Afganistanu?! Koliko bilijuna? (Pljesak)
Kad je zemlji do nečega stalo, potrošit ćemo bilijun dolara a da ni ne trepnemo. Kad je sigurnost Amerike ugrožena, potrošit ćemo koju god svotu. Prava sigurnost naše nacije sastoji se u pripremi sljedeće generacije kako bi zauzela naše mjesto i bila lider ovoga svijeta u pogledu mišljenja, tehnologije i demokracije, i svega onoga do čega nam je stalo. Usuđujem se reći da je zanemarivo koliko bi nas koštalo da uistinu započnemo rješavati neke od tih problema.
I jednom kad to učinimo, ja više neću biti bijesan. (Smijeh) Stoga, ljudi, pomozite mi da u tome uspijemo. Hvala vam najljepša svima! Hvala! (Pljesak)
John Legend: Kolika je stopa prekida školovanja u srednjoj školi u Harlem Children's Zone (neprofitna organizacija, op.p.)?
Geoffrey Canada: Pa, znaš, Johne, 100% naše djece maturiralo je prošle godine u mojoj školi. 100% njih upisalo je fakultet. Ove će godine 100% maturanata uspjeti završiti srednju školu. Posljednje što sam čuo bilo je da ih je 93% prihvaćeno na fakultet. Bolje da se pobrinemo i za tih 7%. Eto, tako to kod nas ide. (Pljesak)
JL: Kako održavate kontakte s njima pošto napuste srednju školu?
GC: Pa znaš, jedan od teških problema s kojima se u ovoj zemlji susrećemo je da ta djeca, ista djeca, ta ista ranjiva djeca, kad jednoga dana ipak krenu u školu, napuštaju je u rekordnim razmjerima. I tako smo zaključili da uistinu trebamo osmisliti sustav podrške za takvu djecu, koji uvelike sliči onome što dobar roditelj čini. Maltretiraju te, jel’? Nazivaju te, kažu: “Da vidimo tvoje ocjene. Kako si prošao na posljednjem testu? O čemu ti to govoriš? Želiš napustiti školu?! I ne vraćaš se ovamo?!” I tako gomila moje djece zna da se ne možeš vratiti u Harlem, jer Geoff o tebi brine. Kažu: “Ja se zaista ne mogu vratiti.” Ne. Bolje da ostaneš u školi. Ali ne šalim se ja s ovime u vezi i to već pomalo graniči s inatom. Kad djeca znaju da im nećeš dopustiti da padnu, time im namećeš dodatni pritisak, i ne odustaju lako. Dakle, ponekad oni to nemaju u sebi, i razmišljaju u stilu: “Ma, znaš, ne želim ja to, ali znam da će moja mama poludjeti.” Djeci je to važno, i pomaže im da izdrže. Mi nastojimo osmisliti niz strategija kojima im osiguravamo instrukcije, pomoć i podršku, ali i niz poticaja koji im govore: “Ti to možeš. Bit će teško, ali nećemo ti dopustiti da odustaneš.”
JL: Pa, hvala Vam, dr. Canada. Molim Vas još jedan pljesak.
Tekst je preuzet sa TED-a