Govoriti o čovekovoj slobodi volje posle toliko hiljada godina istorije, isto je što i tražiti od krokodila da napusti močvaru i da se nastani na Trafalgar Square-u, pošto je kao vrsta milione godina proveo srećno u vodi i mulju.
Slobodan Jovanović (1869-1958.) je bio pravnik, istoričar, književnik i političar tadašnje Kraljevine Jugoslavije, čiji je značaj nemjerljiv i danas.
Iz njegovog bogatog književnog opusa izabrali smo dio iz knjige “Jedan prilog za proučavanje srpskog nacionalnog karaktera”, pod nazivom “O poluintelektualcu”. Izvod je aktuelan i tačan i nakon pola vijeka od njegovog objavljivanja, a mi vam ga prenosimo u cjelosti.
Tako se čarobna, europski integrirana uređena pravna država iz novogodišnjih želja bosanskohercegovačkih političkih elita za 2014. godinu, ukazala kao Bosna i Hercegovina godine 1914.: a tamo najmlađa članica Austrougarske unije troši svoju ukletu historiju na očajničke pokušaje da se u jednoj državi pomire tri konfesije i tri nacionalna interesa.
Prije pola godine tu su malu, autističnu Zapadnu Koreju priključili Europskoj uniji: nitko i ništa više Hrvatu s osobnom kartom ne stoji između njegova kauča i klupe u londonskom parku, nikad u cijeloj svojoj povijesti nije Hrvatska pod svojim imenom i prezimenom bila dijelom većeg svijeta nego što je ovaj, nikad joj vijest iz toga svijeta nije bila ni bliža ni uzbudljivija, pa ipak se ona samodovoljna i samozadovoljna zabila u dobrovoljnu izolaciju, tvrdoglavo odbijajući otvoriti i prozor, a kamoli Google.
Ako se u okolnoj pornografiji izgubila iluzija želje, u suvremenoj se umjetnosti izgubila želja iluzije. Pornografija više ništa ne ostavlja želji. Nakon orgije i oslobađanja svih želja, prešli smo u transseksualno u smislu transparentnosti seksa, u znakove i slike što brišu svaku tajnu i svaku dvosmislenost.
Kako možemo da spasemo ono što ne razumemo? Ja sam globalni ekolog i istraživač Zemlje sa temeljima u fizici, hemiji biologiji i mnogim drugim dosadnim predmetima, ali sam pre svega, opsednut onim što ne znamo o našoj planeti. Tako sam stvorio ovo, Vazdušnu Karnegi opservatoriju, ili VKO. Možda izgleda kao avion sa elegantnim bojama, ali opremio sam ga sa više od 1.000 kg visoko tehnoloških senzora, kompjutera i vrlo motivisanom posadom, od stručnjaka za Zemlju do pilota.
Ubogi, eto što smo postali. Komad za komadom smo rasuli baštinu čovječanstva, morali smo ostaviti to blago posvećeno Brdu milosti, često za vrijednost njegova stotog dijela, u zamjenu za komadić ”aktuelnosti”. Na vrata kuca ekonomska kriza, iza nje sjenka, sprema se rat. Držati se dobro, to je danas postala stvar šačice moćnih koji su, Bog zna zašto, isto toliko ljudi koliko je to često mnoštvo barbara, ali ne na dobar način.
Karte su podijeljene, narode, igra je namještena, a kao da niko ne primjećuje, kao da nikoga nije briga. Dobri, iskreni, skromni radni ljudi nastavljaju da biraju iste bogatune koje zaboli kurac za sve osim za sebe. Njih uopšte nije briga za vas. Jebe se njima šta će biti s vama! A opet, niko se ne javlja, niko se ne protivi, a to je ono što ovi posjednici i žele, na to računaju – da ćete ostati dobrovoljno glupi