Nemoćna je Federacija u situaciji koja je nastala problematičnom smjenom smušenog ministra Krajine. I Vlada koja je u raspadu, i neuvjerljivi premijer Nermin Nikšić koji je izgubio kompas, i ministar Krajina kome se ne ide iz ministarske fotelje, žrtve su trogodišnjeg političkog egzibicionizma Zlatka Lagumdžije, izbornog pobjednika koji se potom uspio posvađati sa svim koalicionim partnerima.
Vraćam se Liniću. Neki od njega traže da se riješi šegrta Šegona. Nikome ne pada na pamet da bi se od Linića trebala tražiti ostavka zato što moral ne vezuje sa politikom. On misli da hrvatski političari smiju na glavu nataknuti kacigu a hrvatski narod na kurac. Svi znamo da to jest u skladu sa hrvatskim zakonima ali bi nam bilo lakše da se to, bar formalno, proglasi nemoralnim.
Da građanin negdje u centru Sarajeva pročita na gradskom parkingu tablu s natpisom: slobodan parking (za vlasnike vozila audi, mercedes, porše, fau-ve i škoda superb) - možda bi se pitao šta su ford, fijat, honda, opel... skrivili gradskim vlastima, kakve veze marka auta ima sa privilegijama na parkirni prostor. Za takva pitanja treba imati samo malo osjećaja za pravičnost, i možda nešto malo više respekta za logiku. Uglavnom ono što, čini se, nedostaje poslanicima Parlamenta Bosne i Hercegovine.
O opasnostima simplicizma, elem, čini nam se da sve već znamo. Neprijatelji složenosti i neprijatelji nijansi po pravilu su i neprijatelji intelektualne i svake druge ljudske slobode. Međutim, važi li to uvek i bezuslovno i beziznimno? Postoji li onaj trenutak nakon kojeg se mišljenje i zastupanje složenosti stvari, bića & pojava degeneriše u nedostojno opravdavanje glupih, kukavičkih ili čak huljskih postupaka? Kada i kako komplikovanje postaje jednako samoodbrambenom praznoslovlju, ergo – laži iz niskih pobuda?
Kao što je moguće i uvjerljivo pobjeđivati u Zagrebu: gdje je kao gradonačelnik otvorio obećanu osnovnu školu, a nije se klanjao Stepincu, kao što je sudjelovao na skupu antifašista u gradu čiji najljepši trg i dalje nosi Titovo ime. A moguće je na izborima dobiti podršku ljudi koji su još do jučer začepljivali nos na sam spomen Bandićeva imena.
Sjećate li se? Pamtite li Jugoslaviju? Nije bilo droge. Nije bilo dvadesetosatnog radnog vremena. Trudnicama se nisu uručivali otkazi. Kriminalci su smjeli krasti i ubijati samo izvan Jugoslavije. Doduše, za vrijeme Jugoslavije u Rijeci je živio čovjek koji bi znao na cesti glasno zatuliti: “Druže Tito Josip Broz, Ive ti je gol i bos.” Isti bi ga čas strpali u bajbokanu. Ne, ne, nikako ne, Jugoslavija nije bila demokratska zemlja. U njoj nisi smio pjevati onu Velebitu a spominjati Titovo ime uzalud bio je zločin nad zločinima. Ipak, vratite mi Jugoslaviju.
Najnoviji Eirbasov ljepotan sjekao je kristalno čisto nebo nad Balkanom. Njušku mu je krasio italik natpis „Emir Kusturica“, koji se sudarao sa arabik boldom „Etihad Air Serbia“. Koliko god Kusta bio veliki, Etihad je veći. To zna i Srbija i Vučić i Kusturica. Aluminijumska mašina klizila je na liniji Beograd-Banjaluka.
I nakon svega ovoga ostat će velika skupina ljudi koja će se na mrežama „prepucavati“ i širiti govor mržnje kao vrstu ispušnog ventila za svakodnevne frustracije. Možda bi se, kad bi se hipotetski sve preporučeno ostvarilo, pojavio novi i još kompliciraniji model socijalnih medija i kvazimedija gdje bi bilo nastavljeno generiranje mržnje i veličanje zločina.