Ustavna reforma ponovo je stavljena na dnevni red političkog života. Ovaj put nije riječ o prenosu nadležnosti već o sasvim novoj ideji – da u Republiku Srpsku bude uveden predsjednički sistem vlasti.
Tvrditi da bez Sarajevskog atentata ne bi bilo Prvog svjetskog rata, jednako je neozbiljno kao taj događaj tumačiti iz današnjeg, emotivno-političkog diskursa. Govorimo, međutim, o Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj je, recimo tako, historija trajno stanje, dok su odnosi među njenim narodima takvi da danas Gavrilo Princip ne bi pucao u Ferdinanda, već u sebe.
Najnoviji Eirbasov ljepotan sjekao je kristalno čisto nebo nad Balkanom. Njušku mu je krasio italik natpis „Emir Kusturica“, koji se sudarao sa arabik boldom „Etihad Air Serbia“. Koliko god Kusta bio veliki, Etihad je veći. To zna i Srbija i Vučić i Kusturica. Aluminijumska mašina klizila je na liniji Beograd-Banjaluka.
Taman što su za državljane Srbije i ostalih zemalja regije koje nisu članice EU ukinute vize, navala tražitelja političkog azila navela je neke razvijene zemlje EU da razmotre i mogućnost suspendiranja bezviznog režima.
Izjave i postupci koji mi se trijeznome čine slaboumni, neočekivano bi mi se rasvijetlili, došli logični da mi rakija ugrije želudac. Trebao bih to svakako jednom pokušati, na brzinu sunuti niz grlo nekoliko čaša nekakvog oštrog alkohola, sačekati malaksalost u rukama i nogama, bubnuti čelom o šank i tek onda ponovno čuti prijedlog da Hrvatska organizira Europsko nogometno prvenstvo 2020. godine.
U prvih dvanaest dana Nove godine Milorad Dodik je intenzivno radio, održavajući prijeme, držeći govore, dajući intervjue gotovo svim važnijim medijima u regionu. Dodik je maksimalno iskoristio praznične dane za samopromociju, što je i logično, jer je izborna godina. Opozicionih stranaka nije bilo ni za lijeka u praznične dane. Osim njihovih pojedinih članova koji su se sporadično mogli vidjeti na prijemima. Punih usta i praznog pogleda.
U srijedu 8. januara temperatura je već bila normalna za ovo doba godine u Chicagu, u četvrtak je još otoplilo, a u petak, dok ovo pišem, sipi kišica i snijeg se masovno topi. U međuvremenu u BH nam domovini cvjeta proljeće, na okolnim planinama nema ni zere snijega, vukovi se sa ovcama u rahatluku sunčaju, a može se skijati samo kompjuterski.
Ja sam pitao: „A zašto se u Jugoslaviji nije smilo reć da si Hrvat?“ Uča je rekla: „Zato jerbo je Udba sve živo špijunirala i progonila!“ Ja sam pitao: „A jel se zbog Udbe u samostalnoj Hrvackoj ne smi reć da nisi Hrvat?“ Uča je rekla: „Nikako! U samostalnoj Hrvackoj to nije stvar Udbe, nego uljudbe!“ Dino je pitao: „A jesul u Jugoslaviji učiteljice smile đake pitat kako se zva prvi hrvatski kralj?“ Uča Smilja je rekla: „Naravski da nisu! To je cila baza! Udbaši bi ih odma prijavili i prosjetno osoblje bi moglo teško najebat!“ Ja sam pitao: „Pa šta je onda falilo takvoj Jugoslaviji?“
Svaki vladar priželjkuje što više vlasti, a što manje neprijatelja. Kada stekne maksimalnu vlast, mora da bude svestan da mu je najveći neprijatelj – on sam