Da građanin negdje u centru Sarajeva pročita na gradskom parkingu tablu s natpisom: slobodan parking (za vlasnike vozila audi, mercedes, porše, fau-ve i škoda superb) - možda bi se pitao šta su ford, fijat, honda, opel... skrivili gradskim vlastima, kakve veze marka auta ima sa privilegijama na parkirni prostor. Za takva pitanja treba imati samo malo osjećaja za pravičnost, i možda nešto malo više respekta za logiku. Uglavnom ono što, čini se, nedostaje poslanicima Parlamenta Bosne i Hercegovine.
Cijeli dan trajalo je tako na Face TV-u glasanje za tu, kako se zove, političku ličnost godine, i samo u posljednjih sat vremena Bakir Izetbegović je popravio svoj rejting za lijepih četrnaest postotaka, a Zlatko Lagumdžija za cijelih sedamnaest. Da je Senadov Centralni dnevnik trajao još sat vremena, ispao bi Lagumdžija popularniji od Safeta Sušića i svih jedanaest zmajeva zajedno...
Evropski građani više nemaju šta da čuju od svojih vrhunskih predstavnika i institucija, i postaje im jedino važno, u opštoj društvenoj neurotizaciji, sistematskom uništavanju solidarnosti i razvlašćivanju kriterijuma, da se stvari dešavaju pod njihovim prozorom – represija nad strancima i slabima, porast rečitog nasilja, sumnjivih vođa, opskurnih ciljeva. Videti krv postaje sve važnije kod sve većeg broja evropskih građana.
O opasnostima simplicizma, elem, čini nam se da sve već znamo. Neprijatelji složenosti i neprijatelji nijansi po pravilu su i neprijatelji intelektualne i svake druge ljudske slobode. Međutim, važi li to uvek i bezuslovno i beziznimno? Postoji li onaj trenutak nakon kojeg se mišljenje i zastupanje složenosti stvari, bića & pojava degeneriše u nedostojno opravdavanje glupih, kukavičkih ili čak huljskih postupaka? Kada i kako komplikovanje postaje jednako samoodbrambenom praznoslovlju, ergo – laži iz niskih pobuda?
Kao što je moguće i uvjerljivo pobjeđivati u Zagrebu: gdje je kao gradonačelnik otvorio obećanu osnovnu školu, a nije se klanjao Stepincu, kao što je sudjelovao na skupu antifašista u gradu čiji najljepši trg i dalje nosi Titovo ime. A moguće je na izborima dobiti podršku ljudi koji su još do jučer začepljivali nos na sam spomen Bandićeva imena.
Sjećate li se? Pamtite li Jugoslaviju? Nije bilo droge. Nije bilo dvadesetosatnog radnog vremena. Trudnicama se nisu uručivali otkazi. Kriminalci su smjeli krasti i ubijati samo izvan Jugoslavije. Doduše, za vrijeme Jugoslavije u Rijeci je živio čovjek koji bi znao na cesti glasno zatuliti: “Druže Tito Josip Broz, Ive ti je gol i bos.” Isti bi ga čas strpali u bajbokanu. Ne, ne, nikako ne, Jugoslavija nije bila demokratska zemlja. U njoj nisi smio pjevati onu Velebitu a spominjati Titovo ime uzalud bio je zločin nad zločinima. Ipak, vratite mi Jugoslaviju.
I nakon svega ovoga ostat će velika skupina ljudi koja će se na mrežama „prepucavati“ i širiti govor mržnje kao vrstu ispušnog ventila za svakodnevne frustracije. Možda bi se, kad bi se hipotetski sve preporučeno ostvarilo, pojavio novi i još kompliciraniji model socijalnih medija i kvazimedija gdje bi bilo nastavljeno generiranje mržnje i veličanje zločina.