Ne znam da li je slučajnost ili je neka veća sila htjela da se poklope datumi, pa da na rođendan velikog Bob Marleya, muzičara kojeg slušamo godinama i koji je svojim tekstovima uveliko uticao na naše živote i pomogao da izgradimo jasan i zdrav stav, moj grad pokaže zube i pošalje poruku koja je odjeknula u cijelom svijetu.
Bosanskohercegovačko društvo je duboko podijeljeno ratom i post-ratnim politikama, ali protesti kao ovi mogu biti dobra prilika za prevazilažnje nametnutih, dominirajućih etno-nacionalnih podjela, i jačanje klasne svijesti, i potrebe o (samo)organizovanju radnika i radničke borbe.
Kao pojedinca koji se nikad neće umoriti od jurišanja na vjetrenjače (dok god ima vjetra i vjetrenjača u mojoj glavi), najviše me boli kad u svakom pokušaju bilo čega u ovoj usranoj i sjebanoj zemlji, vidim tone sjajnih, inteligentnih, iznimno umnih mladih ljudi koji se praktički natječu u svom bademantil-pokućnom cinizmu, u svom fejzbučkom i internet defetizmu, koji bacaju vokabularno megafantastične statuse trudeći se da njihova virtualna šega bude sa što većim šukom uperenim prema ljudima koji su izašli na ulicu.
Eh, lovačke priče. Još jedan žanr koji lagano izumire. Otkad su ovi mobiteli s kamerama, internet, YouTube i Facebook, nestale su dobre, stare lovačke priče. Sve se snima i dijeli po internetu, pa ako ona divlja svinja i nema baš četiri stotine kilograma, ima Mujo Photoshop, pa učas malo šumsko krme ispadne sabljasti tigar od pola tone.
Bilo je to devedesete. Radila sam na Radio Rijeci kao urednica satiričke emisije “S primorske poneštrice”. U onom sistemu moja ekipa i ja znali smo žestoko zajebavati “komunjare” i zazivati propast trulog sistema. U Rijeci smo bili slušani onako kako je danas “Nedjeljom u dva” gledano. A onda se rodila hrvatska demokracija.