Jednog dana početkom oktobra 2011. čekao sam ispred hotela preko puta njujorške gradske biblioteke kada je Tedžu Kol došetao niz ulicu. Kretao se dugim koracima, kao neko ko se dobro snalazi po gradu. Tada smo se prvi put sreli, jer je trebalo da nas zajedno prevezu do Skrentona u Pensilvaniji gde smo pozvani na književni festival Pages and Places, posvećen knjigama i gradovima.
Pismo djeci koje im može pomoći pri suočavanju sa nepredviđenim životnim okolnostima. U pismu između ostalog piše da nam je narod gladan i bijesan. Diskretan po pitanju svojebespomoćnosti, ćuti po svojim jazbinama I čeka… Šta taj narod čeka, to niko nije još utvrdio. Ne čekajte ništa!
Talas solidarnosti nije dočekao štrajkače. Baš naprotiv. S obzirom na prosečnu godišnju platu od 181.000 evra, Bild se pita: „Da li su Lufthanzini piloti lišeni svakog osećaja za stvarnost?“, dok se FAZ čudi: „Da li svaka manjina može da uzme sve nas za taoce?“
2014. godina je, tačno stotinu godina otkako je počeo Veliki rat, onaj koji je trebalo da bude konačni. I nesumnjivo nam sledi godina u kojoj će prvi svetski rat blještati iz svih institucija kulture, kavzi-institucija kulture, i ostalih proizvođača državne ideologije. Histe(o)rija je počela baražno, da upotrebimo termin nastao, čini mi se, baš tokom tog rata.
U svih ovih četrnaest godina izgrađeno je tako jedva šezdesetak kilometara autoputa, i prije će, kako stvari stoje, Nebojša Stanojević svojim Teslom obići Mjesec nego stići do Odžaka. Džabe njemu rakete, moduli, roveri i cijeli projekt Synergy Moon: prvi Bosanac na Mjesecu, što se zna, bio je Damir Hadžić, ministar prometa u Vladi Bosne i Hercegovine, što se sa svojim prezentacijama veličanstvenog Koridora 5c američkom ambasadoru Patricku Moonu već odavno popeo na vrh glave.
Najednom se vaskrsli Arkan, ćoreći sa fotomontaže, nasmijao i namignuo Sarajevu, Sarajlijama i građanstvu BiH. I to je bilo dovoljno. Žuč se razlila po tastaturama od Cazina do Stoca.
Prevrtao bi se stari Tesla u grobu da ima gdje: kretenska rasprava u hrvatskom Saboru zgodno se, naime, poklopila s kretenskom raspravom u Beogradu, oko toga treba li na Teslin rođendan 10. srpnja – što se u Srbiji, jasno, slavi kao Dan nauke – urnu s njegovim pepelom izmjestiti iz muzeja na Vračaru, i usprkos posljednjoj volji samoga Tesle, i volji njegovih nasljednika, sahraniti u porti obližnjeg hrama Svetoga Save, sa sve pravoslavnim opelom, episkopima, sveštenicima i tamjanom.
Nije istina da kosa nastavlja rasti nakon smrti, kao što se vjeruje. Nakon što nastupi smrt, naime, ljudsko tijelo se smanjuje, a kosa ostaje iste dužine, zbog čega ovaj 'ukras' postaje prividno veći.
Već dugo, kad god se nađem u društvu radikalnih levičara, uvek im postavljam jedno jednostavno, glupo pitanje: šta vi hoćete? I moram da kažem da dobijam izuzetno konfuzne odgovore. Pitam ih, da li želite komunizam? Da li hoćete novu nacionalizaciju privatnog vlasništva? Oni kažu, ne, ni slučajno, to je bio totalitarizam. Onda ih pitam, da li jednostavno hoćete staru, socijaldemokratsku socijalnu državu? Oni postanu skeptični – kažu, ne, možda to više ne funkcioniše.