Za Hrvate Ukrajina postoji tek kada se na Krimu pojave četnici. Tačnije, kada ih tamo uspije pronaći naš sjajni fotograf i putopisac Srđan Vrančić. Četnici su, napokon, nešto poznato u toj masi nepoznatih i nejasnih podataka, o zemlji o kojoj jednakog pojma nemaju urednici i gledatelji Hrvatske televizije, kao ni hrvatski premijer i njegova ministrica vanjskih poslova profesorica Pusić – u privremenom detašmanu u Čileu, jer urednici, gledatelji i hrvatski ministri i ministrice ne žele ništa znati, jer im je javljeno da se “u ovih 10, 11 dana, procjena je, neće ništa događati”. Osim ako četnici ne stignu na Krim. A nakon što otamo odu, opet više neće biti ni Krima, ni Ukrajine.
“Sunday Telegraph je na čitavoj stranio objavio spisak ljudi koje njihovi čitaoci smatraju ‘nacionalnim institucijama’“, piše Toni Ben u najnovijoj i poslednjoj knjizi svojih dnevnika. “I mene su izabrali. Ako sam ja nacionalna institucija u Telegrafu, nešto ne valja. Sve se prašta kad čovek ostari.”
Mlada generacija ne želi da živi u zemlji u kojoj će gladovati i sljedećih dvadeset ili trideset godina i zato u zabrinjavajuće velikom procentu namjerava otići tamo gdje će imati posla i kruha. Ko će onda ostati? I koliko god broj demonstranata bio neveliki, oni su personifikacija stotina hiljada osiromašenih građana bez budućnosti i nade, a na ulice ih je izveo jedan te isti gnjev, gnjev stomaka.
Među fudbalskim reprezentativcima Bosne i Hercegovine, očito, ima onih sa gastarbajterskim manirima: sve što ne smiju u klubovima – a ne smiju ništa osim raditi svoj posao – gledaju da istjeraju u reprezentaciji. Hladni profesionalci postaju bezobrazni amateri kada obuku dres čije se nošenje ne plaća.
Zahvaljujući njemu, Bosna i Hercegovina dobija tako gizdave nove džamije - eno ih u Sarajevu točno jedna po kvadratnom kilometru - a Srbija pare. Ozbiljan je to, priznat ćete, diplomatsko-poslovni genij. Poznavajući ga, jebite me ako na kraju - po isteku grejs perioda od deset godina - Bosni i Hercegovini ne stigne na naplatu i onih milijardu dolara kredita što ga je Vučić dobio na Njutnu po kvadratnom metru.
Osnova čovekovog postojanja su emocije. Dok informacija iz okruženja stigne do logičke obrade, ona je već uveliko procesirana u limbičkom mozgu. Kao takvo, sopstveno mišljenje je samo dodatni alat za snalaženje u okruženju. Alat koji je pogodan da se njime služimo, ali vrlo nepogodan da u njega verujemo.
Ja sam već u to doba bio raskrstio sa svojom familijom, što znači da me je otac ostavio na čekaonici, u stanu koji pripada nekom drugom, a Biban je došao jednu noć, pun votke, ćevapa i olovaka (?!) – igrao je “Bingo” na Željezničkoj stanici, i za promjenu dobio. Pod rukom mu je, takođe, bila Beograđanka, Milica (gdje je samo nađe?) a pošto je opet umirao od neke neizlječive bolesti, ja sam morao mrdnuti dupe da spavam u kuhinji…