Žene koje su odgojile muškarce koji vole i poštuju žene su istinske heroine svakog vremena. Ponosna sam što sam jedna od njih. Moj sin je muškarac koji voli žene, bori se za njihova prava i sve je ono što drugi oko njega nisu. Samo zbog toga ja se svom odrazu u ogledalu svako jutro poklonim i kažem: “Ženo, carice!”
Ono što se čini (uglavnom nespoznatom) specifičnošću sadašnjih zbivanja iskazuje se u novome odnosu spram legitimacije vlasti. Za razliku od – gotovo rutinskih – „single issue“ prosvjeda, koji karakteriziraju više-manje demokratsko funkcioniranje političke zajednice, i načelno ne dovode legitimaciju vlasti u pitanje, prosvjedi koji su usmjereni neposredno na smjenu vlasti svagda se moraju koncentrirati upravo na legitimacijski kompleks. Posljednja je dva stoljeća uobičajeni obrazac dokidanja legitimacije postojeće vlasti bio sažet u jednostavnoj paroli: „Dolje nenarodna (nedemokratska) vlast!“
Prije svega, pokazalo se kako građani, za razliku od političkih elita, imaju nešto drugačije prioritete: prvo pošten i isto tako plaćen posao, plus sve što uz njega ide, pa onda kantoni, entiteti, Dayton, konstitutivni narodi, Sejdić, Finci i tako dalje. Potvrdilo se, zatim ili prije toga, nije važno, bitno je da više nema dvojbi, kako smo umjesto planske privrede i socijalističkog samoupravljanja, dobili mindersku privatizaciju u kojoj je podobnim pružena prilika da sami upravljaju općim dobrom i, naravno, u svoju korist i na našu štetu.
Ovih dana, Igor Radojičić, prvi skupštinski čekić Republike Srpske, otvorio je zanimljivo i ništa manje blentavo takmičenje u disciplini - Čiji je duži. Na žalost pripadnica ljepšeg pola, žute štampe i ponešto muškinja, radi se o dužini ratnog staža.
Prodavačica je rekla: „Skužajte, al proša van je Osmi mart! Bija je prekjuče!“ Mama je odmahnila sa rukom i rekla je: „A moj van muž uvik malo kasni! Takvi je, nonstop ga jebe tajming! Sićan se kad smo bili mlađi, nije nikad na vrime doša na rendes! Dogovorimo se u osan uri, a on dođe preksutra u ponoć!“ Prodavačici je uletila lakša zbunjoza. Mama je rekla: „A prije tri miseca su mu susidi skoro stukli kosti jerbo je iša slavit Novu godinu na pravoslavni Božić!“
Kubanska revolucija, također, nula bodova. El comandante Fidel Castro negdje bi izvaljen u šećernoj trski igrao Angry Birds na iPadu, svako toliko zabrinuto provjeravajući što je s Che Guevarom koji od prošle srijede nema novih postova. Je li mu mobitel pao u potok, ili je možda zalutao negdje u prašumi gdje nema signala? Na kraj pameti mu ne bi bilo da je ovaj možda poginuo.
Što bi građane Hrvatske moglo pokrenuti? Mržnja prema “pederima”. Mržnja prema “četnicima”. Ja ne mrzim ni “pedere” ni “četnike”. Zato nisam Matija Gubica.
Pre dve nedelje, 20. februara, umrla je Antoaneta Fuk, jedna od najvažnijih feministkinja “drugog talasa”, onoga koji je globalnu studentsku pobunu 68′ doživeo kao praznik slobode i istovremeno kao potiranje svega što je feminizam posle drugog svetskog rata postigao.