Sarajevski fuk-ulet, mrtvi let Abdurahmana M, vlačna natezanja, vozna navlačenja, Zdravko Grebo i fuck the moral, za šta smo se borili, Onaj Čije Se Ime Ne Spominje a nije Kinez, Patrijarh, Kardinal, Reis, brojno poklapanje, auto-privatizacija, Neprijatelj, Selmo Cikotić i molioci, Amira Maltenetratorka i još puno toga što i nije tako malo.
Postoji jedna generacija ljudi kojima je u djetinjstvu sve bilo manje – više jasno. Moja, recimo. Znali smo to, iz stripova, sa požutjelih stranica „Laso“ romana, iz ratnih bajki za veliku i malu djecu koje su zvali „partizanski filmovi“. Znali smo to i iz brižno odabranih stranih filmova u kojima se vidjelo koliko je taj mrski kapitalizam zao i bezdušan. Sumnju u dobro kao dobro i zlo kao zlo unosio bi tek poneki samurajski film.
Zemlja traži krivce, krivci traže zemlju. Kao kad lik traži pisca a ne obratno, kao Bog zapovijeda. Ljudi izjednačeni tek u bijedi, ravnopravni samo u vlasti i u bogatstvu stečenom na najčudnije i namaglovitije načine. Munib i Miodrag, ujedinjeni u sticanju para, skupa i na sudu, bratski jamljali, oba za se i u svoj džep. Ćiro uzimao ponajviše, baraž ga zaustavio. Teško da će iko od njih u zatvor, u zatvor idu oni koji kradu staro željezo. O Radovanu, Jevrejima, Aliji, Slobi, Franji, sadaci, nafaci i ostalom, čitajte u sedmičnom pregledu nedjelje, hefte i tjedna.
Trista čuda u ovoj epizodi! Tramvaj koji govori, okrugli sto na čoškove, lebdeći gradonačelnik, Ginisovi rekordi, deda trči stadionom, šega, šora, mačovanje... Ima i sporta, u zdravom tijelu zdrav duh. Ima još svašta nešto, samo se sad ne mogu sjetit.
Od svih kritičara najveći je, najgenijalniji i najnepogrešiviji – vreme, kaže jedan aforizam. Ti kritičari, frustrirani marginalci, domaći izdajnici, strani plaćenici i sve ono čime su počašćeni od Mile nam vlasti, slušali su začuđeno koncert zvižduka na koncertu No smoking Orchestra u Banjoj Luci kad se On pojavio na sceni.
U nacističkoj Njemačkoj su za vrijeme Drugog svjetskog rata postojali koncentracioni logori. U logorima su u plinskim komorama spaljivani ljudi. Iz dimnjaka je izlazio pepeo, ljudski, masan i lijepljiv. Gebelsova propagandna mašinerija ubjedila je svoj narod da je pepeo i dim čudnog mirisa dim iz pekara, gdje logoraši, pripadnici nižih ljudskih rasa, prave hljeb za njemačke vojnike na frontovima širom svijeta.
Pas laje, političar laže, novinari konstruiraju, a ja se stalno vraćam odnekud. Vratio se iz Beograda, sa književnog festivala. Nitko me nije uhitio i zatvorio, laže Želja K. da Srbija nije sigurna za Bosanske građane. Ni Lamiju nitko nije uhapsio, a ona iz Sarajeva. Ni Pirketa, a on je Bosanac.
Sama priprema domaćih političara za “Dejton u Butmiru” mogla je naslutiti u kakvom to "oni" žive. Dok su jedni očekivali ukidanje entitetskog glasanja, drugi su razmišljali kako da očuvaju poziciju svog entiteta. Ovi treći su se nadali trećem enitetu. Naravno i jedni i drugi i treći su spekulisali o mogućim motivacijama dvojice stranih diplomata u vezi sa zakazivanjem butmirskog sastanka. Naravno ništa se spektakularno tamo nije dogodilo. Sva su preliminarna nagađanja pala u vodu. Za razliku od očekivanja, nikome se ništa nije nametnulo.Novi krug politčkih pregovora zakazan je za desetak dana.
Da sam ja advokat Republike Hrvatske pred međunarodnim sudom, kao što hrvatski advokat nisam niti mi pada na pamet biti, i da moram Hrvatsku braniti od tužbe za obeštećenje članova obitelji onih Srba kojima je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj oduzeta sva imovina, ili im je u jasenovačkom logoru pobijen sav bliži rod, ja bih kao svjedoke obrane pozvao suce Okružnog suda u Banjaluci, a kao krunskog među njima pozvao bih gospodina Slobodana Radulja, sudskog vještaka za pitanja državnog terora, u slobodno vrijeme pravobranioca Republike Srpske.