Aleksandar Savanović: Florian

Obišao sam mnoge kultne kafane širom svijeta – od prekrasnog “New York” cafea u Budimpešti, vrhunskog izraza austrougarskog imperijalnog visokog stila, preko “Flore” i “Les Deux Magots” stjecišta intelektualne i umjetničke elite Pariza, profesorskog “The Grand Café” Oxforda, beogradskih klasika na Skadarliji, pa sve do NYC ikona poput “Wha?” u Greenwich Village, gdje je Jimi Hendrix 1966. izvodio “Whild Thing”. Ipak, jedno mjesto predstavlja nesumnjivi vrhunaca kafanske kulture, a nije pretjerano reći i kulture uopšte, zapadne civilizacije: legendarni Caffe “Florian” u Veneciji. To je mitsko mjesto koje svaki liberalni, progresivnii i prosvećeni um mora hodočastiti kao vrhunski hram filozofije slobode.

Florian je jedna od najstarijih kafana na svijetu, najstarija koja još uvijek radi. Osnovan je 1720. i od tada se nalazi na istom mjestu. Ezra Pound, “Dante 20. vijeka”, jedan od njegovih legendarnih stalnih gostiju u svojim je “Cantosima” ovjekovječio lokaciju – na San Marku, ispod sjeverne arkade: “At Florian's and under the north arcade; I have seen other faces, and had my rolls for breakfast.” (“Three Cantos”, I Personae 231). Tokom jedne od mojih posjeta fasada iznad Floriana je bila u renoviranju i to je stvaralo ekscentričnu sliku čuvenog orkestra i konobara u elitnim uniformama kako su okruženi građevinskim ceradama i bauštelcima. Vrijeme čini svoje: “Even Florian's has been refurbished” (Canto 76).

1.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Florijan je bez sumnje najvažnija politička kafana na svijetu, previ spomenik liberalnog republikanizma. U njemu su održani mnogi slavni republikanski govori. I danas aktuelna rasprava o zabrani pušenja u kafeima započela je ovdje još prije 250 godina: Ange Goudar – jedan od strastvenih antismoking zagovornika držao je 1775. godine seriju nadahnutih govora o “turskoj pošasti” kojom je “inficiran plemeniti duh San Marka”, i dokazivao da se u tom pitanju ne radi o ljudskim pravima i slobodi, već o “podmukloj otomanskoj zavjeri” kojom neprijatelj sa istoka želi da uništi “Presvetu Republiku” u “dimu, pepelu i orijentalnom smradu”. Florian je “trijumf dobrog ukusa”, i to se ne odnosi samo na hranu, piće i enterijer, već i retoriku: ovdje se nije samo pričalo, već je javni govor i politički jezik podizan na nivo umjetnosti.

To je i prvo mjesto na kome su žene mogle da izlaze ravnopravno sa muškarcima. Zato je bio idealno mjesto za flert i ljubavno-političke spletke svih vrsta. Malo gdje je veza politike i švalerisanja dala toliko plodova kao u Florianu. Simo Matavulj je jednom prilikom ocjenio toliko hvaljenu doktrinu republikanske slobode u Veneciji riječima: “Jedina sloboda koju je Serenissima stvarno dopuštala bila je sloboda švalerisanja”. Kazanova u svojim memoarima na više mjesta opisuje Florian kao centralno mjesto društvenog i političkog života i provlači više pikantnih insinuacija o tehnikama kojima su se koristili on i slični mangupi da preko prefinjenih mletačkih koketa i kurtizana doznaju važne političke informacije. Pošto udate venecijanske plemkinje nisu smjele otvoreno da se dopisuju sa muškarcima, diskretni konobari Floriana su im na poslužavnicima sa pićem neprimjetno doturali Kazanovine ljubavne ceduljice i ključeve tajnih stanova. Dok je radio za Republiku Kazanova je razradio sofisticiranu tehniku prisluškivanja čije su žrtve postali mnogi članovi mletačke elite i navinih stranih ambasadora. Kao spomenik toj špijunaži danas na meniju možete naručiti toplu čokoladu “Casanova”, koju služe sa vanilijom, mentom i pistacijem – kako i dolikuje sjećanju na jednog tako kitnjastog kicoša i dendija.

Zaslužio je – ako ničim drugim to potezom da prije bijega iz Republike svrati ovdje da popije kafu i pribere se: kada ga je novembra 1756. osudila inkvizicija izveo je spektaklularno bjekstvo iz zloglasnog Piombi zatvora, ali nije odmah otišao iz grada, već je onako u zatvorskim prnjama prvo svratio u Florian gdje, naravno, nisu osjetili nikakvu potrebu da poštuju zakone Republike i prijave ga.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

2.

Vjerovatno nigdje na svijetu nije smišljeno više zavjera, prevara, intriga, nevjerstava, spletki i konspiracija nego u ovoj kafani. Malo gdje je održano više istorijskih političkih govora. Ispred Floriana je građanima Venecije obznanjeno da Garibaldi dolazi sa 4000 svojih dobrovoljaca u pomoć Republici. U čuvenom govoru 1848. Daniele Manin tu je proglasio “Ponovno rođenje Republike”. Tokom austrijske okupacije trg San Marco je bio oštro razgraničen nevidljivom linijom: austrijski oficiri sjedili su na suprotnoj strani u Gran Caffè Quadri dok je Florian bio glavno mjesto okupljanja talijanskih patriota.

Početkom 20. vijeka jedan od redovnih gostiju bio je i Gabriele D’Anuncio, legendarni pjesnik-pustolov i politički avanturista. Tokom 1910. koristio je jedan od stolova u “Sala Cinese“ kao radni sto i salon za okupljanje. Za tim stolom osmišljen je marš falangi na Rijeku koji će na opšte zaprepaštenje uspješno i realizovati 12. septembra 1919.: na svoju ruku i bez odobrenja italijanske vlade poveo je 2500 dobrovoljaca, među kojima i čuvene jurišnike Arditi, osvoji grad i proglasio se za Comandantea Rijeke. Začudo, u haosu post WW1 Evrope, ta okupacija je uspjela i trajala je više od godinu dana. Na kraju je regularna italijanska vojska morala intervenisati i u akciji poznatoj kao “Krvavi Božić“ bombardovala Rijeku i prisilala D'Anucijeve falangiste da prepuste grad. No maestralni Gabriele nije u Florianu planirao samo politička osvajanja već i ona više ljudska. Sala Cinese je mjesto gdje je otpočeo strastvenu i burnu dugogodišnju vezu sa glumicom Eleonore Duze.

Prema urbanoj legendi koju nećemo naći ni u jednom istorijskom udžbeniku, a tabu je i u današnjem Florianu, on joj tu nije samo recitovao svoje stihove i deklamovao planove političkih akcija, već su upražnjavane i druge vrste aktivnosti kojima su revolucionari i inače i poslovično skloni. Stres akcije i svijest o blizini smrti labave moralne ograde, a eros i tanatos ionako odlično idu u paru. Niko nije tako dobro opisao D’Anuncija kao Hugo Prat u “Favola di Venezia” – jednoj od venecijanskih avantura Korta Maltezea: kada ga je presrela policijska patrola odgovorio je ni manje ni više sa: “Sklonite se, ide pjesnik!”

Tokom Prvog svetskog rata, kada je Venecija bila izložena napadima, D'Anuncio je postao ratni pilot i heroj odbrane grada. Kada nije letio držao je strastvene govore ispred Floriana kojima je do usijanja podizao moral građana i vojnika. Prosvećeni Florian i dalje čuva sjećanje na ovog izuzetnog čovjeka, tako da i danas u Sala Cinese možemo da vidimo akvarel pjesnika-pustolova i neodoljive Eleonore.

3.


Florian je kao takav hram liberalnog republikanizam, a najvažnije poruke te filozofije nalaze se u “Senat room“ – s pravom nazvanom „legendarno mjesto svih republikanskih zavjera”.

„Sala del Senato“ je u cjelini posvećena ideji Progresa: prosvetiteljskoj vjeri da će postepenom emancipacijom, kroz istoriju ispunjenu pokušajaima i pogreškama, čovječanstvo da se uzdigne do Kantove ideje Vječnog mira. Prvi „definitivni“ član „Vječnog mira“, preduslov, glasi: „Ustav svake države mora biti republikanski“. Mir na Zemlji će biti dostignut širenjem liberalne etike i republikanske ustavnosti, a to ne može biti postignuto silom ili „širenjem demokratije bombama“, već emancipacijom koja će na kraju izdići sve nacije iz mraka neznanja, zaostalosti i straha jednih od drugih. Otuda ne čudi da je „Senat“ ispunjen prosvetiteljskim simbolizmom. Dvije važne masonske slike koje dominiraju ovim salonom: „Doba Prosvećenosti“ (ili „Progres“) i „Civilizacija edukuje Nacije“ (ili „Emancipacija“) predstavljaju izvanredne prikaze filozofske ideje Progresa u njenoj republikanskoj verziji. Obe je naslikao Giacomo Casa i sa jedanaest manjih panela čine cjelinu posvećenih istom motive napretka kroz umjetnost i nauku, i tako pretvaraju Sala del Senato u svojevrsni kafanski hram posvećen znanju, slobodnoj misli i kulturi.

“Progres” nam prikazuje “Zvijezdu znanja” koja kroz obrazovanje i industrijski napredak vodi čovječanstvo ka sve boljem svijetu i na kraju stvara obećani sekularni raj na zemlji. Čovječanstvo simbolički predstavlja figura kerubina – “dijete čovječanstva”, motiv koji je na maestralan način iskoristio i Stenli Kjubrik u završnom pasažu Odiseje 2001. U središtu slike nalazi se anđeo koji nogom gazi mač rata i proglašava “Vječni mir”na Zemlji. Rimski broj XIX slavi 19. vijek kao doba modernizacije i trijumfa ljudskog razuma. U kompoziciji su prikazani tadašnji revolucionarni izumi poput parobroda i telegrafa koji simbolizuju ne samo pobjedu nauke nad prirodom, već i brže povezivanje naroda sveta. Umetnik je u sliku vješto ukomponovao prepoznatljive masonske elemente što je jasna aluzija na snažne veze koje su venecijanski intelektualci, umetnici i sam kafe imali sa slobodnim zidarima i prosvetiteljskim pokretima tokom 18. i 19. vijeka.

Druga slika, “Emancipacija”, jednako je moćna.

Ona nam prikazuje Emancipaciju kako ujedinjuje različite narode i nacije svijeta u multikulturno čovječanstvo budućnosti. Koplje koje i dalje drži “Evropa” – jedina u oklopu, a kojim je vijekovima harala nad ostalim narodima Planete, koji su ovdje prikazani nenaoružani, okrenuto je u miroljubivu poziciju ka dole. Evropa i dalje ima pod svojim nogama knjigu – superiorno znanje, i mač, ali on više nije u ruci, obavijen je lovorovim vijencem i poklapa “fascio”: snop evropskog fašizma jednom je za svagda bačen na zemlju. Obećanje je uistinu kantovsko: evropsko znanje, računajući i evropsku ideju ustavnosti, više se neće širiti mačem, već školom. Prava moć Evrope nije u oružju, već u znanju: razlike se ukidaju emancipacijom a globalizacija je poevropljenje svijeta. Suštinska poruka obe slike je da tehnološki progres i moralni i kulturni razvoj čovječanstva idu u paru.

Ideja univerzalne jednakosti ljudi i vjere u emancipaciju čovječanstva jeste proklamovana na zgarištu Bastilje, možda nigdje nije tako lijepo napisana kao u “Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina” kojom je francuski narod objavio političku jednakost svih ljudi, ali nigdje nije tako jasno i lijepo stilizovana kao u Florianu.

4.

To i ne čudi: slikarstvo je uvijek bilo vrhunski izraz Venecije a venecijanska škola slikarstva kulminirala je u velikim majstorima renesanse i baroka kakvi su Ticijan, Tintoreto, Veroneze, Belini, Đorđone, Kanaleto i ostali koje nam je podarila Republika Svetog Marka. Florian je pak mjesto gdje je začeto Bijenale. Tadašnji gradonačelnik Rikardo Selvetiko je 1893. u Sala del Senato, zajedno sa nekolicinom intelektualaca, slikara i vajara, osmislio ovu umjetničku manifestaciju koja je do danas ostala jedan od najvažnijih planetarnih slikarskih događaja. U Florianu se nisu stvarale samo političke revolucije, već i kulturne. Zapravo sam Florian predstavlja kulturnu revoluciju. Kao i u ostalim njegovim djelima i u Bijenalu se ogleda prosvetiteljski i republikanski karakter prosvećene Evrope: ideja je da se sve nacije svijeta nađu na istom mjestu i jedna drugoj predstave svojom umjetnošću te tako upoznaju na jednom fundamentalnijem nivou. Zato je organizovan po sistemu paviljona u kojem svaka država izlaže djela svoje savremene scene.

5.

Kada je izbila Francuska revolucija Florian je odmah postao mjesto okupljanja jakobinaca i njihovih italijanskih simpatizera. Oprezne mletačke vlasti reagovale su nekarakteristično radikalno i 1796. čak zatvorile kafe. Venecija jeste bili republika, ali ne onog tipa koji je uspostavljen u Francuskoj. Serenissima je ipak bila „aristokratska republika“ u kojoj je stvarna politička vlast pripadala starim plemićkim porodicama, nikako ne narodna republika kakva je netom stvorena u Parizu.

Florian se prvobitno zvao „Alla Venezia Trionfante“. Kada su Napoleonove republikanske armije u maju 1797. osvojile Veneciju vlasnik kafea Floriano Francesconi, veliki simpatizer ideala Francuske revolucije, svojevoljno je skinuo taj natpis, smatrajući ga simbolom stare anahrone plemićke oligarhije i “republike plave krvi”, i odabrao naziv koji se ionako već odomaćio kod gostiju: “Florian”. Nakon njegove smrti lokal je preuzeo nećak Valentino i dao mu još liberalniji karakter. Pod njegovim vođestvom kafana je postala ozloglašena kao diskretno utočište za preljubnike i skandalozne romanse venecijanske aristokratije. U vrijeme kada je kocka širom Evrope bila ilegalna Florian je organizovao vrhunske partije u kojima su plemići gubili svoja bogatstva. S obzirom da je to izazivalo ozbiljne krize između slavnih mletačkih familija, nerjetko se završavalo i dvobojem, vlasti su u više navrata pokušavale da suzbiju pošast, ali bezuspješno – sve do 19.vijeka kada je sam kafe ukinuo kockanje, uvažavajući načelo da ljudska sloboda ipak ima moralne granice.

Kafe je vrlo brzo postao omiljeno mjesto liberalnih elita Evrope i zadržao je taj oreol do danas, ostajući glavno stjecište slobodoumnih intelektualaca, umjetnika, revolucionara i političara koji su oblikovali evropski liberalizam. Lord Byron, jedan od gorostasa evropskog liberalizma i borbe za slobodu naroda bio je redovni posjetilac kafea tokom svog boravka u Veneciji. Prije nego se kao dobrovoljac priključio grčkom ratu za nezavisnost, iz kojeg se neće vratiti živ, u Florianu je, u društvu nekoliko svojih stalnih ljubavnica, uključujući udatu groficu Terezu Gvičoli, obavio obred vojne inicijacije uz opasku: „život je poput šoljice kafe kod Floriana, ponekad gorak, ali uvijek pun arome“.

Tokom službe u Veneciji Žan Žak Ruso je redovno posjećivao kafe i prezentovao svoje ideje o društvenom ugovoru koje su postale sidrišne tačke evropske liberalno-republikanske ustavnosti. Madam de Stal, jedna od prominentnih figura ranog liberalizma, i žestoka protivnica Napoleonovog apsolutizma, intenzivno je posjećivala Florian 1805. tokom kampanje širenja svojih republikanskih ideja po Italiji. Nakon što je Napoleon izdao Francusku Prvu Republiku i proglasio se za imperatora ona ga je napala svom žestinom svog intelektualnog i retoričkog dara koji je sam Napoleon ovjekovječio riječima: “U Evropi postoje tri velike sile: Engleska, Rusija i Madam de Stal.” U svojim “Slikama iz Italije” Dikens je Veneciju opisao u poglavlju “Italijanski san” jer mu je grad na vodi sa svojim palatama, gondolama i večernjim životom na Trgu djelovao potpuno nestvarno i magično. Tu nam je ostavio neke od najljepših i najupečatljvijih opisa jedinstvene atmosfere Floriana, poput one da ogledala ovog kafea ne služe ogledanju, već da “umnožavaju užitak”. Marsel Prust vidio je Florian kao „istovremeno salon i muzej“ u kome se “umetnost i svakodnevni život savršeno spajaju”. Hemingvej, sasvim u stilu američke površnosti i neumjernosti, opisao je kafe kao „mesto gde vreme stoji, a vino teče kao voda u kanalima“ – no nije jedini: mnogi mudri ljudi su revolucionarne impulse opisivali kao očitu posledicu alkoholne ekstatičnosti.

Nemoguće je čak i ovlašno pobrojati sve ono što se u ovom mitskom kafeu dogodilo tokom njegove viševjekovne istorije. U svakom slučaju značaj Floriana za liberalnu kulturu Evrope nesumnjiv je i nemoguće ga je precjeniti. Geteova mistična rečenica: “Sve je koncentrisano u Florianu”, sasvim tačno opisuje stanje stvari. Kada ga jednom vidite, morate se vratiti. Jer Florian je zavodljiv kao i sloboda sama: kada čovjek jednom osjetiti njenu čar više ne može prihvatiti zapt i stalno se vraća.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije