U delu grada u kome
živim, Branko i Ceca imaju prodavnicu. Ljubazni i vredni domaćini u
kasnim četrdesetim godinama. Kada god svratim u radnju, neko od njih je
tu. Nekada mala radnja na ćošku, postala je prodavnica sa prilično
širokim asortimanom. Ako nečega trenutno nema na policama, nabaviće oni
ubrzo. Ono što uvek imaju jeste pivo. I uvek samo jednu vrstu.
Moram da priznam da nisam
ljubitelj tog brenda i izbegavam ga po cenu odlaska u drugu radnju. Više
puta sam se začudio čemu ta isključivost, pogotovu kada vidim široku
paletu ostalih proizvoda. Jednom prilikom, kasno uveče, zatekao sam
Branka samog u radnji. Naplatio mi je tih par sitnica po koje sam došao i
opet sam se našalio da sad moram u drugu prodavnicu po pivo. Branko se
malo zamislio i upitno me pogledao. Kao da se premišlja da li ću ga
razumeti. Naposletku je započeo priču.
„Znaš, komšija, ja i Ceca radimo dugo
godina. Znaju nas kupci, znaju nas i dobavljači. Nismo nikada nikome
ostali dužni ni dinara. Znamo da nismo veliki da bi se oko nas otimala
konkurencija, ali obaveze plaćamo na vreme. Danas je to retkost, znamo i
mi, ali tako smo napravili firmu. Moraju da budu plate radnicima na
vreme i moraju dobavljači da budu isplaćeni. Čim ne platiš jednom, odmah
svi saznaju i postaješ obeležen. Eto, komšo, gledaš na televiziji te
bankarske termine. Svaka zemlja ima taj kreditni rejting. Što je lošiji
to im je skuplji kredit. Znamo to i mi, pa ne damo da nam taj rejting
opadne. Razumeš, komšo?“
Branko se zagleda u mene, kao da proverava da li da priča dalje. Ćutim i klimam glavom da razumem, a on nastavlja:
„Verovatno se usled toga pročulo
za nas, dolaze nam komercijalisti sa svih strana. Nema dana da nam u
radnju ne uđe barem njih dvadeset. Jedan za margarin, drugi za jogurte i
mleka, treći za testenine, četvrti za kućnu hemiju. Svi imaju računare u
koje ukucavaju neke podatke. Svi su u nekoj žurbi, moram prvo njih da
uslužim pa tek onda mušterije koje mi kupuju. I prepametni. Svi znaju
šta je najbolje za mene. Svi imaju neke akcije.
U početku svakog meseca,
posle svake nedelje, sad počelo svakog dana. Objašnjavaju mi šta je na
izuzetnom popustu, izračunavaju mi koliko će mi se isplatiti, ako ne
uzmem propustiću životnu priliku… Jes’ k’o da ću se obogatiti na toj
njihovoj akciji. Svi ponavljaju isti tekst, kao da su roboti. Ja mu
kažem neću da uzmem, on ponovo ispočetka isto, ja ga opet prekinem, on
opet ispočetka… Znaš li da nekima nisam uspeo ni ime da upamtim, toliko
su samo pričali o tim proizvodima. Meni to nije normalno. Da radim sa
čovekom, a da mu ne znam ni ime.“
Dok mi priča, Branko se premestio do frižidera sa pivom i izvadio jedno. Ono koje nikada nisam želeo da kupim.
„Do pre par godina, držali smo i
mi sva piva koja su postojala. Volim ja da imam asortiman. Šest
proizvođača u ponudi. Ne znam da li se sećaš, to je bilo kada su se svi
reklamirali, kao da se samo pivo traži. Svaki dan mi dolazili
komercijalisti, supervizori, regionalni direktori, ma ne znam više ko je
šta nudio. Ako uzmeš samo naš, dobićeš tendu, ako ne uzmeš njihov
dobićeš frižider, ako prodaš najviše dobićeš i police i poklone… To nije
bilo normalno. Ponekad se pojave istovremeno i jedni i drugi. Jedan
ubeđuje mene, drugi ubeđuje Cecu. Dolazio je tada i Bogdan, ja ga se ne
sećam, ali Ceca mi kaže da ga je primećivala. Mlad, sitan dečkić, ni
nalik ovim ostalima iz konkurencije. Nije baš mogao da se nametne lako,
čak su ga malo i zezali pošto je tek počeo da radi i što je tih. Ceci je
bio nekako simpatičan, videla da je pošteno dete pa mu malo pomagala,
poručivala i kad nam nije trebala roba…“
Branko je uzdahnuo, dok i dalje drži onu bocu u ruci i okreće je.
„Kad je Ceca otišla na operaciju
srca, nismo to nikome pričali. Čak ni zaposlenima u trgovini. Ali na
meni se videlo. Kad živiš sa nekim ceo život, radiš sa njim, stvaraš
zajedno, mučiš zajedno… boli i tebe kada bolji i njega. Morali su da joj
ugrade stent, zakrčili su joj se krvni sudovi. Dok je bila u bolnici ja
sam radio, da malo skrenem misli. Dolazili su u radnju i dalje svi ti
komercijalisti. I dalje su pisali u te njihove sprave, pokazivali mi
nove akcije, kačili flajere po radnji… Niko od njih nije ni primetio da
nema Cece. Niko nije ni pitao. A šta ćeš, kad sam čuo da obilaze po
tries’ radnji dnevno. Pa i ne čudi me da ništa ne primećuju. Samo je
Bogdan prišao i pitao me odmah kako sam, jesam li dobro. Odsutno sam
rekao da nisam i on se izvinuo i povukao iz radnje bez obavljenog
posla.“
„Samo kad je operacija prošla
kako treba, Bogu hvala. Ceca se oporavljala polako u bolnici. Posećivao
sam je svakodnevno. Jednog dana ugledam Bogdana ispred bolnice, kako
drži neki buket cveća i čeka nekog. Prišao sam mu, pružio ruku da se
pozdravimo, a on mi pruži onaj buket iz njegove ruke i reče:
„Pozdravite Cecu i poželite joj, molim vas, brz oporavak u moje ime“, izgovorio je tiho i stegnuo mi ruku u znak podrške.
Zatečen, nisam stigao ni da mu se
zahvalim na pažnji, već je bio na izlazu iz bolnice. Lep i jednostavan
buket poljskog cveća. Odneo sam ga Ceci koja se obradovala toj pažnji.
Neko se setio. Ne znam kako da ti objasnim komšo, ali za mene to pivo
nije samo pivo. Od tada, samo Bogdan ima pravo da drži pivo u mojoj
radnji. Zbližili smo se. Skoro nam je tek ispričao da ga je onog dana
kada je otišao u posetu, šef kaznio sa dvadeset posto jer nije ispunio
dnevni plan obilazaka. Nije ga ni pitao za razlog. Računar je izlistao
nepravilnost i tu nema razgovora.
Kažu svi da u poslu nema emocija,
da je danas sve na bazi interesa. Da ne treba raditi srcem, već samo
glavom. Da treba biti hladan. Ne znam, možda ovi frižideri to mogu.
Možda ovo pivo treba da bude takvo. Ja sam, ipak, samo čovek… Evo, uzmi
sada ovo pivo. Probaj ga. Ne košta ništa večeras.“
Uzeo sam pivo iz njegove ruke i
krenuo kući. Seo sam na prvu klupu i otvorio ga. Hladno pivo. Hladno i
napolju. A meni, ipak, toplo oko srca.
Preuzeto sa Bloga jednog direktora