Tako pet stotina godina kasnije, Godine Gospodnje MMXIV, živo raspravlja splitski humanistički krug u prizemlju male Papalićeve palače u staroj gradskoj jezgri, koja je do jučer gostila Profilovu knjižaru - ili, kako se to po novome reče, megastore - a od jučer veliki supermarket austrijskog trgovačkog diva Billa.
Tokom poslednje četiri godine gasni lobi je ekonomsku krizu u Evropi koristio da bi zemlje poput Grčke navodio da put iz dugova i očaja traže u otvaranju svojih predivnih i osetljivih mora za bušenje. Slične argumente koristi za pravdanje frakinga širom Severne Amerike i Britanije.
Umjetnici su u ovoj “državi” uvijek bili nikome potrebna bića. Koga briga za kulturu dok nam jedan od “kockastih”, zaboravila sam mu ime, diže ruku u zrak “za dom ” a jedno sto tisuća bolesnika mu uzvraćaju da su za nešto “spremni”. Ne, ova zemlja nije i nikad neće biti spremna za Zrinku Cvitešić i njoj slične genijalce. Zato je žena brisnula u London i osvojila, za početak, Britaniju, uskoro će čitav svijet.
Dan je sparan. Okupljeni muškarci i dečaci nestrpljivo gledaju niz ulicu oivičenu drvećem. Čuje se tiho brujanje. Kola izranjaju na horizontu u oblaku prašine, mala, pa sve veća i veća. Pokreće ih jak motor i ona jure ka posmatračima, sve bučnija, slika suspregnute moći.
Danas niko ne veruje nikome na vlasti.
To je jedna od glavnih odlika našeg doba. Gde god se čovek okrene, vidi lažljive političare, pokvarene bankare, korumpirane policajce, prevarantske novinare i smutljive medijske barone, opake dečije zabavljače, podle i pohlepne energetske kompanije i raspojasane bezbednosne službe.