Postoji taj mit o muško ženskom prijateljstvu, jednako kao što postoji mit o političaru poštenjačini, ili darežljivom odvjetniku, ili o kolegijalnoj ljubavi na estradi. Ili kao što postoji mit o miroljubivom i prpošnom razvodu braka, ili o ocvaloj pop zvijezdi bez barem jedne oproštajne turneje previše.
Splitski novinar i književnik Boris Dežulović ovogodišnji je dobitnik ugledne europske žurnalističke nagrade European Press Prize, koja mu je u ponedjeljak dodijeljena u sjedištu Reutersa u Londonu. Riječ je o nagradi koja je 2012. utemeljena kao europski pandan američkom Pulitzeru, a pokrenulo ju je sedam europskih medijskih fondacija.
Čovjek koji na martovske ide izađe u nedjeljnu šetnju pored Miljacke i ugleda u njoj prevrnute hajfiše prvo će se iznenaditi i začuditi a onda zapitati u kakvu nas budućnost vode huligani kojih je sve više?
Kad deca siromašnijih roditelja upišu fakultet, ređe ga završavaju od svojih bogatih kolega, a taj jaz se ubrzano širi. Ovo nije samo loše za one kojima je sudbina odredila da se rode u pogrešnoj porodici, već ujedno predstavlja ogromno i rastuće rasipanje ljudskog potencijala – rasipanje koje će se sigurno odraziti na ekonomski rast.
Kada osuđujemo Putinove poteze, moramo da shvatimo kako je uopšte došlo do konflikta. Biću krajnje otvoren: sve što je NATO mogao pogrešno da uradi, uradio je.
Učenje crkve je laž i skup praznovjerja i vradžbina
U početku nisam htio da odgovaram na odluku Sinoda o meni, ali je ova odluka izazvala vrlo mnogo pisama u kojima me meni nepoznati korespodenti – jedni psuju zbog onoga što odbacujem ono što ja i ne odbacujem, drugi me savjetuju da povjerujem u ono u šta ja nisam prestao vjerovati, treći izjavljuju da imaju isto mišljenje, u šta sumnjam da u stvarnosti postoji, i izražavaju saosjećanje, na koje sumnjam da imam pravo; i odlučio sam da odgovorim i na samu odluku i da ukažem na ono što je u njoj nepravedeno, i na pisma koja mi šalju nepoznati korespondenti.
Opšte neznanje koje se graniči sa idiotizmom je naš novi nacionalni cilj. Nema smisla pretvarati se da nije tako i govoriti nam da su obrazovani ljudi naš najvredniji nacionalni resurs. Naravno da jesu, ali da li su nam još uvek potrebni? Meni se čini da ne. Idealni građanin politički korumpirane države, kakva je naša država sada, jeste lakoverni tupadžija koji ne pravi razliku između istine i lupetanja.
Ljubav prema čovečanstvu je jedna od naizgled lako dostignutih vrednosti koju često zamišljamo da posedujemo jer je tako prihvatljivo voleti neodređeno mnoštvo. Voleti čoveka na blizinu, pred sopstvenim licem, nije nimalo jednostavno, kako se na prvi pogled čini. Čovečanstvo, beskrajna gomila kupusnih glava bez fizionomija, dostupna je našem apstraktnom, lebdećem osećanju humanosti ali je bližnji, onaj koji nas s opasne blizine drsko, snishodljivo, nezaštićeno, besno gleda u oči, nešto sasvim drugo.