Važno je to reći: utopija iz koje su Hrvati bezglavo bježali, a koju je Drago na kraju svog puta otkrio – bratstvo i jedinstvo svih naroda i ljudi, solidarnost, empatija, pravda, ljubav za druge i drugačije, za slabe i slabije – nije ni komunistička, ni socijalistička, ni marksistička, već kršćanska. Drago Pilsel otkrio ju je upravo kao vjernik, kao kršćansku utopiju. Nemoguću kao utopiju, ali moguću kao kršćansku.
Na kraju, obojica, i Helmut Schmidt i Goran, potvrđuju da pušenje nije škodljivo po zdravlje. Schmidt time što se bliži stotoj, a ne može i ne želi izdržati sat bez cigarete. A Ivan Goran Kovačić, premda tuberan, bješe strasan pušač hercegovačkog duhana. I nisu mu naškodile cigarete, naškodila mu je čestitost.
Možda bi našim šuicama u EU netko trebao reći da umjetnost nema nacionalnost. Kožarić, Vaništa, Kavurić-Kurtović, Boris Bućan, Sanja Iveković, Đuro Seder su bića bez nacije koja će živjeti zauvijek za sve nacije. A šuice… Šuice su šuice. Danas ih ima, sutra ih više biti neće.
Plenumi uz sve slabosti jesu najprogresivnija društvena pojava za sve vrijeme postojanja dejtonske BiH i upravo stoga moraju sazrijevati, a najprije u shvatanju da ne mogu, preko noći (a na kraju krajeva i uopšte), zamijeniti zakonodavnu i izvršnu vlast.
I prođe taj dan i uveče kad su ispraznili sve glasačke kutije u Srbiji i spakovali ih negde da čekaju neke sledeće izbore, izbrojali su da je jedna stranka osvojila svu moć u zemlji. Može sama da se igra. Nije joj niko potreban. Sledećeg dana bio sam posle nekoliko vekova ponosan na svoj narod.
Tada se pribegava drastičnim rešenjima, svirepim prizorima i kakofoniji replika koje svojom bukom pokušavaju da nadoknade odsustvo jasne ideje kuda predstavu treba uputiti. U njoj ostaje problematična i paralela dva atentata. Zato i kobna uloga Crne ruke početkom dvadesetog veka u paraleli sa onim snagama koji su, krajem tog veka, skovale zaveru da se uništi ono što su zamislili mladobosanci i dovele do ubistva Đinđića, skoro pada u farsu.
Krimski rat pre nekih vek i po bio je rat koliko-toliko poznatim oružjem, sa neobičnim savezništvima, i ključno obeležen samo jednom novinom – fotografijom i vestima u novinama. Uz opštu obazrivost ponovo podeljenog hladnoratovskog sveta, mogao bi se obnoviti u sličnim oblicima.