Bio nekoć prije rata u Sarajevu jedan taksist. Drukčiji od ostalih, neobičan, osebujan. Čovjek očito zalutao među taksiste. Sjedio bi na štandu u autu, čekao svoj red i čitao Dostojevskog. Kad bi došao red na njega i mušterija uhvatila rukom za kvaku vozila, pogledao bi je preko naočala, i ako mu se nije sviđala, odbijao ju je jednostavno, hladno, gotovo neljubazno: ‘‘Oprostite, ne vozim dok ne pročitam ovo poglavlje“.
Tokom poslednje četiri godine gasni lobi je ekonomsku krizu u Evropi koristio da bi zemlje poput Grčke navodio da put iz dugova i očaja traže u otvaranju svojih predivnih i osetljivih mora za bušenje. Slične argumente koristi za pravdanje frakinga širom Severne Amerike i Britanije.
Gradske vlasti u Banjaluci konačno su povukle pravi potez. Naime, povodom Dana grada 22. aprila, prvi put će za građane biti organizovane roštiljijada i pasuljijada. Samo da je veselo.
Tako pet stotina godina kasnije, Godine Gospodnje MMXIV, živo raspravlja splitski humanistički krug u prizemlju male Papalićeve palače u staroj gradskoj jezgri, koja je do jučer gostila Profilovu knjižaru - ili, kako se to po novome reče, megastore - a od jučer veliki supermarket austrijskog trgovačkog diva Billa.
Dan je sparan. Okupljeni muškarci i dečaci nestrpljivo gledaju niz ulicu oivičenu drvećem. Čuje se tiho brujanje. Kola izranjaju na horizontu u oblaku prašine, mala, pa sve veća i veća. Pokreće ih jak motor i ona jure ka posmatračima, sve bučnija, slika suspregnute moći.
Umjetnici su u ovoj “državi” uvijek bili nikome potrebna bića. Koga briga za kulturu dok nam jedan od “kockastih”, zaboravila sam mu ime, diže ruku u zrak “za dom ” a jedno sto tisuća bolesnika mu uzvraćaju da su za nešto “spremni”. Ne, ova zemlja nije i nikad neće biti spremna za Zrinku Cvitešić i njoj slične genijalce. Zato je žena brisnula u London i osvojila, za početak, Britaniju, uskoro će čitav svijet.