Umjetnici su u ovoj “državi” uvijek bili nikome potrebna bića. Koga briga za kulturu dok nam jedan od “kockastih”, zaboravila sam mu ime, diže ruku u zrak “za dom ” a jedno sto tisuća bolesnika mu uzvraćaju da su za nešto “spremni”. Ne, ova zemlja nije i nikad neće biti spremna za Zrinku Cvitešić i njoj slične genijalce. Zato je žena brisnula u London i osvojila, za početak, Britaniju, uskoro će čitav svijet.
Danas niko ne veruje nikome na vlasti.
To je jedna od glavnih odlika našeg doba. Gde god se čovek okrene, vidi lažljive političare, pokvarene bankare, korumpirane policajce, prevarantske novinare i smutljive medijske barone, opake dečije zabavljače, podle i pohlepne energetske kompanije i raspojasane bezbednosne službe.
Pismo djeci koje im može pomoći pri suočavanju sa nepredviđenim životnim okolnostima. U pismu između ostalog piše da nam je narod gladan i bijesan. Diskretan po pitanju svojebespomoćnosti, ćuti po svojim jazbinama I čeka… Šta taj narod čeka, to niko nije još utvrdio. Ne čekajte ništa!
Jednog dana početkom oktobra 2011. čekao sam ispred hotela preko puta njujorške gradske biblioteke kada je Tedžu Kol došetao niz ulicu. Kretao se dugim koracima, kao neko ko se dobro snalazi po gradu. Tada smo se prvi put sreli, jer je trebalo da nas zajedno prevezu do Skrentona u Pensilvaniji gde smo pozvani na književni festival Pages and Places, posvećen knjigama i gradovima.
Najednom se vaskrsli Arkan, ćoreći sa fotomontaže, nasmijao i namignuo Sarajevu, Sarajlijama i građanstvu BiH. I to je bilo dovoljno. Žuč se razlila po tastaturama od Cazina do Stoca.